Kada je šef poljske diplomatije Radoslav Šikorski prošle godine otišao u Kijev na pregovore, njegove ukrajinske kolege su ga navodno ismevale jer je nosio jeftin japanski sat. Nekoliko ukrajinskih ministara su imali satove vredne više od 30.000 dolara. U svojoj kolumni o ovom incidentu ukazao sam da „kvarc“ satovi obavljaju funkciju satova – tačno pokazuju vreme – bolje od mehaničkih „prestižnih“ satova koji koštaju stotinama puta više.

Šikorski se poslednji smeje. One koji su ga ismevali ukrajinski parlament je ubrzo otpustio nakon bega predsednika Viktora Janukoviča iz Kijeva. Korupcija je ključno pitanje u ukrajinskoj revoluciji, kao što je to bio slučaj u mnogim narodnim pobunama, uključujući tunisku revoluciju protiv predsednika Ben Alija, koja je bila okidač za Arapsko proleće, i „Revoluciju narodne moći“ na Filipinima, u kojoj je smenjen predsednik Markos 1986.

U svakom slučaju, nakon smene korumpiranog lidera usledila su otkrića o raskošnom životu koji je vodio na račun svog naroda. Janukovič je imao privatni zoološki vrt, sopstveni restoran u obliku gusarskog broda i kolekciju modernih automobila i oldtajmera. Dokument koji je obelodanjen nakon njegovog bega pokazuje da je Janukovič platio jednoj nemačkoj firmi 1,7 miliona evra (2,3 miliona dolara) za drveni dekor svoje kuhinje i restorančića. U Tunisu je ozloglašena ekstravagantnost Ben Alijeve šire porodice podrazumevala tigra u kavezu i upotrebu privatnog mlaznjaka za let na sladoled u Sen Trope. Što se Markosa tiče, ko može da zaboravi na 3.000 pari cipela njegove supruge Imelde?

Jedan posetilac Janukovičevog imanja rekao je za Njujork tajms da je sve bilo pokradeno od naroda. Isti gnev je buktao kada su smenjeni Ben Ali i Markos i kada je narod video kako su vladari živeli. Ali, iako je u jednoj spavaćoj sobi u mermeru u Ben Alijevoj vili ubrzo osvanuo grafit „Bogati postaju bogati, a siromašni siromašniji“, to pitanje se ne tiče proste ekonomske nejednakosti. Nejednakost u prihodima je izvesno opravdana jer podstiče preduzetnike da obezbeđuju robu i usluge koje su bolje, jeftinije od onih koje pružaju drugi, i od te konkurentnosti svi imaju koristi. Nasuprot tome, nije ni izbliza izvesno da politički lideri treba da budu u mogućnosti da stiču ogromno bogatstvo korupcijom ili raspodelom javnih resursa svojoj porodici.

To je krađa od naroda čije posledice prevazilaze ukradene sume. Prema depešama koje je obelodanio Vikiliks, Robert Godek, ambasador SAD u Tunisu pre revolucije, upozorio je da nivo korupcije koja potiče od Ben Alija i njegove porodice odvraća investicije i doprinosi visokoj nezaposlenosti. Teže je objasniti zašto se neki politički lideri tako loše ponašaju. Postati predsednik je izuzetno dostignuće. Kako bi bilo ko mogao da pomisli da najbolje što može da uradi s tim dostignućem jeste da teži ličnom bogaćenju?

Često ponavljani citat Santajane: „Oni koji ne mogu da upamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju,“ važi i za Janukoviča. Zar nije bilo očigledno da će gomilanje ogromnog bogatstva povećati verovatnoću da će biti smenjen i da će ostatak života provesti u zatvoru ili u najboljem slučaju u izgnanstvu? Čak i da je Janukovič umro u dubokoj starosti na funkciji, njegovi prestupi bi na kraju izašli na videlo. Zar nije mario za svoju zaostavštinu? Postoji nešto važnije od ugleda. Lider ima veće šanse od gotovo svih da pomogne narodu i to je trebalo da bude Janukovičev najveći prioritet.

Ali čak i da je Janukovič prvenstveno mislio na sopstvene interese, njegova težnja za ličnim bogaćenjem bila je iracionalna. Zamislite da je stao da se zapita šta bi ga učinilo srećnijim. Zamislite da je sa ovim pitanjem na umu upoređivao raskošan život sa udobnim životom od pozamašne plate koja mu je bila dodeljena, znajući da vlada sa integritetom i daje sve od sebe da poboljša kvalitet života ukrajinskih državljana. Bez obzira na to koliko je osoba možda bezobzirna, smatram nezamislivim da bi neko sa imalo zdravog razuma ko je stao da razmisli o svom izboru mogao da postupi kao Janukovič.

Sada postoji nada da će narod Ukrajine u maju imati priliku da izabere novog lidera. Ali kako može da izbegne da izabere još jednog političara čiji su prioriteti pogrešni? Predlažem sledeći test: vidite kakav sat ima kandidat. Ako košta više od 500 dolara, glasajte za nekog drugog. Tim testom neće biti izabran najbolji kandidat, ali će bar biti eliminisani oni s prioritetima koje ne bi trebalo da ima pristojan politički lider.

Autor je profesor bioetike na Univerzitetu Prinston i profesor laureat na Univerzitetu Melburn. Njegov sat košta manje od 100 dolara

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari