Protesti albanske nacionalne zajednice povodom presude osmorici Albanaca optuženih za ubistvo pet Makedonaca bili su, kako kažete, relativno masovni i kako će vreme proticati oni neće rasti nego će se smanjivati, tvrdi profesorka Biljana Vankovski iz Instituta za bezbednost, odbranu i mir Filozofskog fakulteta u Skoplju u intervjuu za Danas.


Prema makedonskim medijima na makedonskom jeziku provlači se teza da nedavne proteste organizuje u stvari vlast, ili bar dve vladajuće partije makedonska VMRO-DPMNE i albanska DUI, jer navodno profitira na međunacionalnim tenzijama.

– Nažalost, medijski prostor u Makedoniji je podeljen ne samo po etničkoj (jezičkoj) osnovi, nego i po političkoj. Zato je dobro imati u vidu šta prenose i kako tumače dešavanja mediji bliski opoziciji ili vlasti, a istina je uvek kompleksnija. VMRO-DPMNE i DUI su pre par meseci dobili veliku podršku na izborima, međunarodna zajednica je zadovoljna što vidi stabilnu međuetničku koaliciju. I pored svih nedostataka njihovog vladanja, ovo im izgleda kao garancija za mir i stabilnost. Da su se scene međuetničkih tenzija i nasilja dešavale pre izbora, onda bismo mogli dopustiti mogućnost da obe stranke fingiraju dešavanja da bi mobilizirale svoje elektorate. Sada ne vidim nikakvu osnovu za ovakvu tezu, jer protesti koji su počeli kao izraz nezadovoljstva zbog sudske presude sada već polako dobijaju političke obrise, i može se govoriti o fermentiranju u albanskom političkom telu. Napadi su upućeni i ka Ahmetiju (lider DUI-prim. R. Ć.) a na čelu kolone se pojavljuju političari koji bi hteli da budu „kalif umesto kalifa“, kao u starom stripu. Opcija koja se polako stvara u stvari optužuje DUI (bivše komandante UČK) da su se otuđili od svojih ideala i da više ne brinu za Albance, koji su navodno građani drugog reda i koji nemaju drugu alternativu nego da protestuju na ulici. Moje uverenje je da petostruko ubistvo od pre dve godine, koje je imalo elemente terorističkog čina, nije bilo besmisleno: još tada je bilo jasno da se na test stavlja izdržljivost zajedničkog života i stabilnost.

Ima makedonskih komentatora koji tvrde da su demonstracije izraz opšteg, ne samo albanskog, nepoverenja u pravnu državu.

– Već sam rekla da se radi o slaboj državi i da je vera u pravni sistem na niskom nivou kod svih zajednica, no razlika je u tome da jedino Albanci pokazuju visoki nivo organizacije, pa čak i spremnost za konfrontacije sa policijom zbog onoga što oni vide kao montirani proces. Kao što pokazuje struktura učesnika na protestima, radi se isključivo o pripadnicima albanske zajednice. Kada bi demonstracije bile izraz zajedničkog nezadovoljstva, to bi značilo da je Makedonija prebolela dečje bolesti etnonacionalizma. Povod ovih demonstracija je petostruka egzekucija pred Uskrs, i nije teško pretpostaviti da je namera naručioca ubistva bila dobro osmišljena, a da sada mogu sebi čestitati da su postigli željeni cilj. Po pitanju ovog sudskog slučaja je teško i pomisliti da bi se Albanci i Makedonci mogli solidarizirati, jer dok prvi smatraju da su žrtve osuđenici, drugi traže pravdu za petoro ubijenih.

Kako biste vi opisali komunikaciju između makedonske i albanske nacionalne zajednice?

– Ono što je evidentno jeste da se podele produbljuju, da naselja postaju etnički homogena, da deca od vrtića do univerziteta jedva i da imaju mogućnost da se druže sa decom iz druge zajednice. Ipak, nije sve tako crno, jer je Makedonija i pored svih sukoba pokazala neverovatnu fleksibilnost u poređenju s ostalim eks-jugoslovenskim zemljama. U odnosu na svakodnevni život, recimo, sasvim je normalno da se ljudi bez straha šetaju u naseljima „drugih“. U staroj skopskoj čaršiji postoje kafići i druga mesta gde se mladi druže i stvaraju zajedno. To su možda male oaze, a većina građana je spremna da kaže da su političari oni koji su ih posvađali, a da ljudi imaju iste potrebe i brige, bez obzira na pripadnost. Pa čak i u političkom sistemu, što je nezamislivo drugde, u Makedoniji je normalno – recimo da ministar odbrane bude bivši komandant UČK, da se amnestiraju ratni zločini pripadnika UČK i još da se jedan od optuženih unapredi u čin majora u Armiji. Ima puno bizarnih primera, ali izgleda da postoji određeni stepen pomirljivosti, „samo da rata ne bude“. Pomirljivost je jedna stvar, pomirenje je nešto sasvim drugo. Ovo drugo bi trebalo da bude cilj svakog postkonfliktnog društva, pa i makedonskog, mada je konflikt iz 2001. neuporediv sa ostalim u regionu, i po trajanju i po broju žrtava. Perspektive nisu dobre – sve dok je država slaba ona ne može da isporuči ono što je potrebno građanima i grupama, oslanja se na strane kredite i zaduživanje da bi kupila kakav-takav socijalni mir, ili sve češće je u poziciji da rešava incidente primenom sile.

Postoji li bar procena o tome koliko Albanci vladaju makedonskim jezikom, a koliko Makedonci razumeju albanski?

– Pre više decenija u svim mešovitim sredinama ljudi su bili poliglote: Albanci su govorili makedonski, a Makedonci su znali albanski, pa još bi obe zajednice znale i pomalo turski. Sada je to već prošlost. Albanci – 25 odsto stanovništva – dalje i su u prednosti u pogledu poznavanja makedonskog jezika, ali se kod mladih već oseća da ne znaju jezik većine, njih 65 odsto. Bilo je inicijativa da deca još od prvog razreda počnu učiti makedonski jezik, ali su se Albanci suprotstavili, pa se jezik izučava od četvrtog razreda, ali ako dete ide u albansku školu, a onda diplomira na albanskom univerzitetu – onda sve manje vlada jezikom. Kuriozitet koji govori po sebi je da deo zaposlenih u Ministarstvu spoljnih poslova u svojim biografijama piše da zna makedonski, pod rubrikom strani jezik. Još od bivše Jugoslavije, Makedonci su učili srpsko-hrvatski, a nisu imali ni svest da je dobro učiti jezik svojih suseda. Sada zbog svih frustracija i nezalečenih rana od konflikta, postoji otpor da se uči albanski.

Kakve je rezultate dao Ohridski sporazum i da li bi ti rezultati trebalo i da li će imati uticaja na upravo započetu proceduru promene Ustava Makedonije?

– Spadam u manjinu profesora i intelektualaca koji javno kritikuje Ohridski sporazum, i to još od samog početka. Za većinu to je postalo sveta knjiga, nešto od čega se ne sme odstupiti jer navodno mir zavisi od njegove implementacije. Problem je u tome da ono što je možda i bilo lek u 2001. godini, sada već pokazuje kontraindikacije. Etnicitet je institucionaliziran i ugrađen u Ustavu, koji osim o građanima, govori i od zajednicama. Kada na partizaciju administracije dodate i etnizaciju, onda je rezultat glomazna i nesposobna uprava. U makedonskim uslovima konsocijacija je dovela do binacionalne države i svaka strana insistira na svojoj različitosti, umesto da se traže tačke zbližavanja. Građanin kao kategorija ne postoji, a logično nema ni demosa, nego dva etnosa čiji se lideri stalno ucenjuju i usaglašavaju po vlastitom interesu.

Lingua franca

„Na sreću ili nažalost, ja sam odrasla u bivšoj Jugoslaviji u kojoj je lingua franca bio ovaj jezik na kome sada razgovaramo (srpski-prim.R.Ć). Kao profesoru, naravno, svetski jezici su mi prioritet, a nikada nisam mogla da učim albanski u školskom sistemu. Kada bih imala vremena, naučila bih ga, a za sada pomaže Google translate, pa tako pratim medije i javni diskurs u albanskoj zajednici. Ono što brine je to što mi kao intelektualci i profesori sve češće razgovaramo putem prevodioca i slušalica – čak i kada svi učesnici savršeno dobro znaju makedonski. Recimo, u TV studiju oba gosta su Makedonci, a voditelj Albanac koji izvanredno govori makedonski, ali ipak koristimo prevodioca. Ali Ahmeti je već 12 godina na političkoj sceni, a da nije izgovorio nijednu reč na makedonskom. To je poruka koju primaju mlade generacije“, kaže Biljana Vankovska.

U Srbiji se malo zna o Makedoniji

Na koji način Srbija pokazuje svoj poseban interes u Makedoniji?

– Iskreno rečeno, ja ne vidim nekakav poseban interes ni kod jedne države, osim možda po pitanju manjina. Crkveni spor je i dalje otvoren. U Makedoniji vlada osećaj da su se Srbi okrenuli više ka Grcima, svojim tradicionalnim prijateljima, i da ne pokazuju razumevanje u odnosu na spor oko imena. Često se iznenadim kada u komunikaciji sa mojim srpskim kolegama i prijateljima vidim da se o Makedoniji veoma malo zna, i obrnuto je istina. Kao da smo se svi okrenuli sebi, a tek onda smo zagledani u EU, pa ne primećujemo koliko ima mogućnosti za regionalnu saradnju“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari