Kada su delovi Japana nedavno razoreni u zemljotresu i cunamiju koji je potom usledio, vesti o stradanjima ljudi ubrzo su pale u senku globalnih strahova od radioaktivnog curenja iz nuklearke Fukušima. Takva bojazan je opravdana, budući da je radijacija zastrašujuća. Odrastao sam u Danskoj u vreme kada je strah od nuklearne energije bio sveprisutan. Ipak, najnovija strahovanja imaju šire implikacije, naročito kada je reč o snabdevanju energijom i našoj želji da postanemo manje zavisni od fosilnih goriva. Teško je u širem kontekstu sagledati sve to jer se suočavamo sa prirodnom katastrofom, i svaki pokušaj bi izgledao besmisleno. Ipak, postoji nekoliko činjenica koje ne smemo prevideti.


Tokom danonoćnog izveštavanja o nuklerarnoj drami, neprestano je ponavljana mogućnost scenarija iz Černobilja. Značajno je pomenuti da je u najvećoj nuklearnoj katastrofi u istoriji direktno stradala samo 31 osoba. Ali, Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da će smrt čak 4.000 ljudi u narednih sedam decenijama biti u vezi sa tom nesrećom, dok Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj očekuje između 9.000 i 33.000 smrti tokom istog perioda. Te procene su veoma važne, a moramo uzeti i obzir tvrdnje da svake godine gotovo pola miliona ljudi umre zbog udisanja zagađenih mikročestica vazduha na otvorenom prostoru. Ipak, takve masovne smrti ne izazivaju vidljiv strah u razvijenom svetu, niti su tema kojom se bave mediji.

Nesumnjivo, svaka država koja ima nuklearna postrojenja treba da razmotri uvođenje novih mera bezbednosti u svetlu japanske katastrofe, jer je taj događaj pokrenuo logična pitanja o mestima gde se nalaze nuklearke. Između ostalog, neophodno je analizirati stanje u nuklearkama smeštenim u blizini područja koja su podložna cunamijima, te uzeti u obzir podatak da su u pojedinim zemljama takva postrojenja sagrađena nedaleko od teritorija gde su česti zemljotresi, kao i u blizini velikih gradova.

Ali, za razliku od odlučnosti Amerikanaca da nastave da proizvode nuklearnu energiju, kao što je rekao predsednik Barak Obama, vlade pojedinih evropskih država naprečac su donele odluku da smesta zamrznu sve projekte u vezi sa nuklearnom energijom, a Nemačka je najavila da neće produžiti „život“ postojećih reaktora, što će verovatno povećati njenu zavisnost od uglja.

Mi doživljavamo ugalj kao zagađivača, ali taj izvor energije se s razlogom smatra „bezbednim“ u poređenju sa nuklearnom energijom. Ipak, samo u Kini u nesrećama koje se događaju u rudnicima svake godine strada više od 2.000 ljudi, a ugalj je, u toj državi takođe, vodeći uzročnik smoga, kiselih kiša, globalnog zagrevanja i zagađenja vazduha. Kao rezultat odluke Nemačke, očekuje se da će se godišnja emisija ulja povećati za čak deset odsto, i to u vreme kada istu pojavu uočavamo u drugim delovima Evropske unije koji se bore sa finansijskom krizom. Baš kao što Nemačka neće imati alternativu koja bi podrazumeva korišćenje malih količina uglja ukoliko zatvori svoje nuklearke, slična situacija vladala bi i u većini ostalih država, budući da su drugi izvori energije suviše skupi i nedovoljno pouzdani da bi zamenili fosilna goriva.

Postavlja se pitanje na koji način treba održavati postojeće nuklearke. Iako bismo se možda osećali bezbednije u slučaju zatvaranja reaktora, moramo uzeti u obzir da bismo gubitke nadoknadili upotrebom uglja, što bi povećalo nivo globalnog zagrevanja i značilo veći broj smrti od posledica direktnog trovanja i zagađenja vazduha. Štaviše, u pojedinim slučajevima cena zatvaranja nuklearki premašila bi troškove odražavanja postrojenja koji su relativno niski.

Dugoročni odgovor podrazumeva više istraživanja i razvoja, ne samo u nuklearnu energiju nove generacije koja bi bila bezbednija, već i u izvore energije poput sunca i vetra. Na protestima na kojima učesnici pozivaju političare da odgovore na klimatske promene, mogu se čuti parole: „Bez uglja, bez nuklearnog naoružanja, bez šale“. Ali, surova realnost glasi da ne možemo sebi priuštiti luksuz da odbacimo ugalj i nuklearnu energiju sve dok ne pronađemo održivu alternativu za njih.

Autor je direktor Kopenhaškog centra za konsenzus; napisao je knjigu Skeptični borac za životnu sredinu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari