Dok se u Evropi vode rasprave treba li zadržati režim sankcija prema Rusiji, politika agresije koju Kremlj sprovodi prema Ukrajini nastavlja se bez posustajanja. Rusija je u dugoročnom opadanju, ali još predstavlja vrlo realnu pretnju međunarodnom poretku u Evropi i van nje. U stvari, opadanje Rusije tu pretnju može učiniti još opasnijom.

Nema greške: to što se događa u Ukrajini jeste ruska agresija. Pretvaranje predsednika Vladimira Putina da ruske trupe ne učestvuju u borbama razbijeno je nedavno kada je ruski borac u Donjecku rekao ruskom servisu Bi-Bi-Sija da oni igraju odlučujuću ulogu u napredovanju pobunjenika. Ruski oficiri, kako je rekao, imaju neposrednu komandu nad širokim vojnim operacijama na istoku Ukrajine, a tako je bilo i za vreme opsade i osvajanja Debaljceva, važnog saobraćajnog centra u februaru.

Ali pretnja Rusije proteže se još znatno dalje od Ukrajine. Najzad, Rusija ima dovoljno raketa i nuklearnih bojevih glava da uništi SAD. Oslabio je njen ekonomski i geostrateški uticaj, pa tako i njena voljnost da razmotri odricanje od svog nuklearnog statusa. Zapravo, ne samo da je Rusija oživela hladnoratovsku taktiku nenajavljenog slanja svojih vojnih aviona u vazdušni prostor nad baltičkim zemljama i Severnim morem; ona je takođe prikrila nuklearne pretnje protiv zemalja kao što je Danska.

Snaga Rusije nije samo u oružju. Ta zemlja takođe izvlači korist iz svoje ogromne veličine, velikih prirodnih resursa i obrazovanog stanovništva sa mnoštvom obučenih naučnika i inženjera.

Ali Rusija ima ozbiljne probleme. Ona je i dalje jednolična ekonomija u kojoj energetika daje dve trećine izvoza. Stanovništvo joj se smanjuje – ne samo zato što prosečan Rus umre u 65. godini, što je za čitavu deceniju kraći životni vek nego u drugim razvijenim zemljama.

Iako bi liberalne reforme mogle da izleče ruske boljke, takva politika teško da će biti prihvaćena u korupcijom izmučenoj zemlji sa nedvosmisleno neliberalnim rukovodstvom. Putin ipak nastoji da promoviše neoslovenofilski identitet pretežno definisan podozrivošću prema kulturnom i intelektualnom uticaju Zapada.

Umesto razvojne strategije za dugoročni oporavak Rusije, Putin je prihvatio reaktivan i oportunistički pristup – koji ponekad uspeva, ali samo kratkoročno – u suočavanju sa manjkom unutrašnje bezbednosti, pretpostavljenim spoljnim pretnjama i slabošću suseda. Poveo je nekonvencionalni rat na Zapadu, tražeći tešnje veze sa Istokom, povećavajući verovatnoću da će Rusija završiti kao mlađi partner Kine, bez pristupa zapadnom kapitalu, tehnologiji i kontaktima koji su joj neophodni da bi preokrenula svoj pad.

eđutim, problem Rusije nije samo Putin. Iako Putin kultiviše nacionalizam u Rusiji – prema Timotiju Koltonu sa Harvarda, na jednoj nedavnoj debati Putin je sebe nazvao „najvećim nacionalistom“ u njegovoj zemlji – našao je plodnu zemlju za oranje. Pošto su i drugi visoki zvaničnici – na primer, Dmitrij Rogozin, koji je prošlog oktobra objavio knjigu u kojoj traži vraćanje Aljaske (Rusiji) – takođe veliki nacionalisti, naslednik Putina verovatno neće biti liberal. Nedavno ubistvo bivšeg zamenika premijera i lidera opozicije Borisa Njemcova osnažuje takvu pretpostavku.

Dakle, Rusija je izgleda osuđena na opadanje – zbog čega Zapad ne bi trebalo da slavi. Države u opadanju – setimo se Austrougarskog carstva 1914 – postaju manje odbojne prema rizicima i samim tim opasnije. U svakom slučaju, uspešna Rusija dugoročno može više da ponudi međunarodnoj zajednici.

U međuvremenu, SAD i Evropa se suočavaju sa političkom dilemom. S jedne strane, važno je odupreti se Putinovom izazovu fundamentalnom principu da države ne mogu koristiti silu da bi ugrozile teritorijalni integritet druge države. Iako sankcije verovatno neće promeniti status Krima, niti dovesti do povlačenja ruskih vojnika iz Ukrajine, one taj princip podupiru pokazujući da on ne može biti nekažnjeno kršen.

S druge strane, važno je da se Rusija ne izoluje potpuno, s obzirom na zajedničke interese sa SAD i Evropom u vezi sa nuklearnom bezbednošću i neširenjem nuklearnog oružja, terorizmom, svemirom, Arktikom, Iranom i Avganistanom. Od novog Hladnog rata niko ne bi imao koristi.

Neće biti lako pomiriti ove ciljeve, posebno s obzirom na stalnu krizu u Ukrajini. Na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti u februaru, mnogi američki senatori zalagali su se za naoružavanje Ukrajine – što je pristup koji može pogoršati situaciju s obzirom da Putin tamo dominira kada je reč o konvencionalnoj vojsci. S obzirom na to da se takvom pristupu protive nemački lideri, a među njima i kancelarka Angela Merkel, njegovo sprovođenje bi takođe izazvalo podele na Zapadu dodatno jačajući Putina.

Drugi su na konferenciji tvrdili da Zapad treba da promeni igru tako što će izbaciti Rusiju iz SWIFT-a, međunarodne telekomunikacione mreže koja povezuje banke i druge finansijske organizacije. Ali taj predlog je kritikovan uz obrazloženje da će škoditi i SWIFT-u i Zapadu čije bi banke izgubile stotine milijardi dolara koje im Rusija trenutno duguje. Rusi su pak nezvanično upozorili da bi to moglo da predstavlja „stvarnu nuklearnu opciju“.

Izrada i sprovođenje strategije koja obuzdava Putinovo revizionističko ponašanje i istovremeno osigurava dugoročni međunarodni angažman Rusije jedan je od najvažnijih zadataka pred SAD i njihovim saveznicima. Za sada, izgleda da je politički konsenzus održati sankcije, pomoći ukrajinskoj ekonomiji i nastaviti jačanje NATO-a (što je ishod koji Putin svakako ne želi). Sve što će se dešavati preko toga uglavnom zavisi od Putina.



Autor je profesor na Harvardu

Copyright: Project Syndicate, 2015.

www.project-syndicate.org

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari