Svojim nasrtajem na ćirilicu, odnosno manjinska prava u Vukovaru, udruženja hrvatskih branitelja, mada im je podrška bila više incidentna nego masovna, zatekla su i za sada i ostavila hrvatsku vlast u raskoraku iz koga se još ne vidi kako će isplivati.

Njih zvanično ima oko pola miliona i ozbiljno se u Hrvatskoj smatra da su do tog ogromnog broja nabujali i pošto je rat bio završen. Mnoge su hrvatske vlade najavljivale uvođenje reda u njihovim registrima i odvajanje lažnjaka od pravih ratnih veterana. Izgleda da takva redukcija baze, uvećane za njihove porodice, nije odgovarala ni veteranskim udruženjima, zvanično nepolitičkim organizacijama sa dosta ozbiljnim političkim pretenzijama, niti je političku snagu za to, kako kaže komentatorka Radio Zagreba Jasmina Popović, našla bilo koja dosadašnja vlast.

Poznati hrvatski istoričar Nikica Barić smatra da o „braniteljskoj populaciji“ na ovaj ili onaj način vode računa sve važne hrvatske političke stranke i to ne samo zbog njihovog broja i činjenice da glasaju. „Budući da znatna većina hrvatskih građana, barem ona generacija koja ima ’povijesno sjećanje’ na poslednji rat, smatra i smatrat će te ljude borcima za pravednu stvar, za slobodu Hrvatske, iz toga proistječe i značaj braniteljskih udruga“.

Pozivajući se na svoje ratne zasluge veterani čine „jednu vrlo veliku brojku ljudi u Hrvatskoj koji smatraju da imaju pravo da se pitaju za neke stvari“, kaže Popovićeva. Tu se njihova sličnost sa nekadašnjim SUBNOR-om možda iscrpljuje. Oni nemaju, poput SUBNOR-a, jedinstvenu organizaciju i jedinstveno političko utemeljenje kao SUBNOR u sistemu Komunističke partije, kaže Barić. „Danas u Hrvatskoj ipak imamo kao nekakvu demokraciju i pluralizam, pa ima i jako puno braniteljskih udruga, a jasno one opet imaju i svoje partikularne interese“, kaže on. Da nisu svi veterani bili desne političke orijentacije, slaže se i Jasmina Popović, ali to što su njihova udruženja pretežno desno orijentisana tumači činjenicom da su nastala odmah posle rata kad je Hrvatska demokratska zajednica, koja im je jako puno obećavala, bila na vlasti.

Veterana ima u celoj Hrvatskoj, ali su koncentrisani pre svega u gradovima koji su puno pretrpeli tokom poslednjeg rata, te su tamo njihova udruženja i najjača. Imaju i svoje štabove po firmama. „Mi, recimo, imamo braniteljske stožere u Petrohemiji i oni su tu vrlo jaki u zaštiti Petrohemije od privatizacije koja ne odgovara radnicima i nastupaju zajedno sa sindikatima“, kaže Popovićeva i dodaje da su vrlo često na strani stavova koje zastupa Katolička crkva. „Oni smatraju da je sve to skupa povezano danas sa nacionalnim interesima“, kaže Jasmina Popović.

Oni su možda i različite političke orijentacije, ali njihova udruženja očito odbranu nacionalnih interesa smatraju svojim privilegovanim zadatkom. Pa Barić o tome kaže: „Zapravo mi se čini da su za vrijeme Tuđmana te udruge imale puno manju važnost jer je hrvatski nacionalizam bio kanaliziran kroz samog Tuđmana i njegov sistem. Kada je početkom ovog stoleća počela ’detuđmanizacija’, onda su braniteljske udruge odjednom iskočile i dobile na važnosti. Dakle, državne elite nakon 2000. nisu bile sposobne simbolizirati hrvatski nacionalizam na jedan ’zadovoljavajući’ način, pa su taj posao preuzele braniteljske udruge i Katolička crkva. Bilo bi bolje da je obratno“.

Popovićeva skreće pažnju, a o tome poslednji događaji oko ćirilice u Vukovaru i svedoče, da se s jedne strane udruženjima manipuliše, a da s druge strane ta udruženja manipulišu drugima. „Snaga braniteljskih udruga se sigurno ne može zanemariti. U njihovoj manipulaciji se uvijek ide i na invalide Domovinskog rata, na ljude koji su postali nakon rata socijalni slučajevi koji boluju od posttraumatskog sindroma. Kad pokažete te primjere javnosti, ona se vrlo lako identificira sa tim i zaboravlja možda onu političku pozadinu koja stoji iza svega i možda je dominantna“.

Barić, međutim, cinično napominje da postoji i druga Hrvatska koja veteranskoj opciji nije sklona, odnosno da „danas u Hrvatskoj ipak ima uvaženih javnih djelatnika koji nas ’suočavaju s prošlošću’, žele nam otvoriti oči i pokazati da su hrvatski branitelji manje više zlikovci u službi zlog Tuđmanovog režima“, ali zaključuje da je „jedini problem što to ipak nisu uspjeli uliti u glave širokih narodnih slojeva, morat će još raditi na tome“.

„Cijeli događaj s demoliranjem dvojezičnih tabli u Vukovaru pokazuje nesposobnost trenutnih hrvatskih vlasti. Mislim da se primjerice Sanader nikada ne bi doveo u tu situaciju, on bi to riješio na neki pragmatičan način. Sjetite se Tadićevog i Josipovićevog posjeta Vukovaru i ’idile’ tadašnjih odnosa Beograd-Zagreb. Sad se pokazuje da ’dobra volja’ tog posjeta baš i nije ostavila dojam na znatan dio hrvatskih stanovnika Vukovara“, kaže Barić.

Građani kao taoci boraca

Univerzitetski profesor Zoran Pusić, poznati aktivista u zaštiti ljudskih prava, smatra da je aktuelni angažman veteranskih udruženja protiv ćirilice „naprosto sramoćenje onoga za šta sami ti branitelji tvrde da se zalažu“, da se u borbi za Vukovar niko nije borio protiv ćirilice i da je njihovo sadašnje stanovište neispravno. On se nada da će Vlada Hrvatske pokazati dovoljno odlučnosti: „Da će im reći: možemo razumeti da na nivou simbola vama ćirilica simbolizira nešto protiv čega ste se borili, ali morate i vi razumeti da je prošlo 20 godina od rata i ne mogu svi građani Hrvatske biti vaši taoci“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari