U vreme okupljanja lidera Evropske unije sa predstavnicima šest zemalja „Istočnog partnerstva EU“ u Rigi, mnogi se prisećaju dramatičnog sastanka u Viljnusu novembra 2013. Upravo tamo je tadašnji predsednik Ukrajine Viktor Janukovič, pod ogromnim pritiskom Rusije, odbio da potpiše Sporazum o pridruživanju sa EU, o kojem je pregovarano od 2007. do 2012.


Naravno, kada se Janukovič vratio kući, sačekale su ga hiljade demonstranata na kijevskom Majdanu (Trg nezavisnosti). Rešeni da ga nateraju da poštuje obećanje koje je dao – da će potpisati sporazum sa EU i da Ukrajinu neće uvesti u carinsku uniju sa Rusijom – demonstranti su mobilisali zemlju. Pošto uz pomoć svojih snaga bezbednosti nije uspeo da ih slomi, Janukovič je, jednostavno, pobegao. Ponašanje Rusije prema Ukrajini posle toga je Istočno partnerstvo učinilo važnijim nego ikad.

Istočno partnerstvo pokrenuto je 2009. na inicijativu Poljske i Švedske čiji sam ministar spoljnih poslova tada bio. Cilj je bio odgovoriti na želje Jermenije, Azerbejdžana, Belorusije, Gruzije, Moldavije i Ukrajine za nekim od instrumenata koji su pomogli preobražaj srednjoevropskih i baltičkih zemalja u demokratije – i sada članice EU – kakve su danas.

U Istočnom partnerstvu je, takođe, pronađen način da se uravnoteži pristup EU koji bi se mogao nazvati „Prvo Rusija“. Ogromni resursi uloženi su u odnose sa Rusijom, ali je vrlo malo otišlo kao pomoć zemljama u susedstvu sa kojim se graniče i EU i Rusija, uključujući najvažnijeg među ovim komšijama – Ukrajinu.

Do 2013. se činilo da Kremlj nimalo nije brinuo zbog Istočnog partnerstva. Ono se nikada nije našlo na dnevnom redu brojnih bilateralnih sastanaka na visokom nivou, niti na bilo kom sastanku na kojem sam učestvovao. Kremlj ga je verovatno smatrao nevažnim.

To se promenilo kada je Vladimir Putin ponovo postao predsednik 2012. Njegov glavni geopolitički projekat postalo je stvaranje Evroazijske unije, za koju je znao da neće uspeti ako ne prisili Ukrajinu da napusti svoj put ka EU i padne mu u zagrljaj.

Dok se vizija EU o „široj Evropi“ zasniva na mekoj moći, ekonomskoj integraciji i dugoročnoj izgradnji institucija, Putinova politika „šire Rusije“ uporište ima u zastrašivanju i nasilju. EU je vođena dugoročnom geoekonomijom, dok Kremlj igra na kartu kratkoročne grube geopolitike.

Zato su, brzo pošto je Janukovič odlučio da pobegne u Rusiju, Putinovi „mali zeleni ljudi“ počeli da se pojavljuju na Krimu, dok su ruske protivvazdušne rakete „buk“ i bataljon kopnene vojske raspoređeni u istočnom ukrajinskom regionu Donbas nedugo zatim. Anektirajući Krim i raspirujući separatističko nasilje u Donbasu, očigledan cilj Kremlja bio je da destabilizuje Ukrajinu kako bi je stavio pod rusku ruku. Zapravo, sama ideja o nezavisnoj ukrajinskoj državi otvoreno je osporena od ruskih lidera, uključujući Putina.

U Rigi, lideri EU će ponovo potvrditi takozvane široke i sveobuhvatne aranžmane o slobodnoj trgovini koji su zaključeni sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Najvažniji signal biće obećanje EU da će ovi aranžmani stupiti na snagu. Uprkos ogromnoj propagandi, jakim ekonomskim pritiscima i otvorenoj vojnoj agresiji, EU može i mora ostati na kursu Istočnog partnerstva i svojih ponuda susedima.

Jasno, niko u Evropi ne treba da potceni izazove koji dolaze. Kada sam otišao sa sastanka u Viljnusu 2013, svakako sam video crne oblake kako se skupljaju, ali nisam znao da je Putin spreman da oslobodi toliku količinu agresije i haosa. Mi u Evropi sada imamo sve razloge da se pripremimo za dugoročne napore neophodne da se pomogne našim susedima na putu koji su odabrali.

Ali to će zahtevati veću političku i ekonomsku posvećenost Evrope od one koju smo dosad videli. Ukrajinom je loše vladano decenijama, pa sad mora da prođe kroz dolinu reformskih suza pre nego što počne da žanje dobrobit udruživanja i integracije sa EU.

Nažalost, daleko je lakše Rusiji da podgreva kratkoročni haos nego Evropi da pomogne izgradnju dugoročne stabilnosti. Ali dozvoliti Kremlju i njegovim satelitima da uspeju ne bi potkopalo samo zemlje Istočnog partnerstva već bi i ugrozilo mir u samoj Evropi.

Najzad, apetit raste dok jedete, što je vrlo primenljivo na strategiju Kremlja o „široj Rusiji“. U nekom trenutku, rizik otvorene konfrontacije između NATO-a i Rusije može da poraste. Čak bi i Kina, dok se postavlja kao prijatelj i zaštitnik Rusije, trebalo da razmotri posledice takvog rizika po sebe.

Takav sukob mora biti sprečen. Potvrđujući sporazume o Istočnom partnerstvu, lideri EU će pokazati da nisu spremni da prećutno prihvate novu podelu kontinenta nalik onoj iz Jalte, što bi ove države lišilo prava da izaberu svoju sudbinu.

Sastanak u Rigi verovatno neće biti završen senzacionalnim inicijativama. Ali to nije ni potrebno. Pored svega viđenog od 2013. – od grubog dezinformisanja do tenkova i vojnika upravljenih prema Istočnom partnerstvu – samo ostajanje na kursu je dovoljno moćan znak uspeha. I, u interesu dugoročne stabilnosti širom Evrope, to treba da bude pozdravljeno – čak i u Putinovoj nacionalizmom ophrvanoj Rusiji.

Autor je bivši premijer i ministar spoljnih poslova Švedske

Copyright: Project Syndicate, 2015.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari