Mikloš Biro: Za protoptip, ili „foto-robot“ ovdašnjeg priučenog političara „Enciklopedija političke kulture“, koju je pre desetak godina objavila „Savremena administracija“, isuviše je rizično štivo za čitanje (edukaciju), jer može da mu nanese ozbilnje telesne povrede ako, „političara“ savlada san, pa mu u krevetu ova Enciklopedija sa petsto i kusur strana, teška kao tučak, padne na glavu.

Mikloš Biro: Za protoptip, ili „foto-robot“ ovdašnjeg priučenog političara „Enciklopedija političke kulture“, koju je pre desetak godina objavila „Savremena administracija“, isuviše je rizično štivo za čitanje (edukaciju), jer može da mu nanese ozbilnje telesne povrede ako, „političara“ savlada san, pa mu u krevetu ova Enciklopedija sa petsto i kusur strana, teška kao tučak, padne na glavu. Zbog tog rizika preporučujemo životnije napisana „portabl“ izdanja koja ne padaju kao džak ivanjičkog krompira, ne nanose teške telesne povrede, a opet mogu da politički pojmovno opismene čamotni prototip „političkog radnika“ u Srbiji. Nije ovo uopšte smešno, jer i polaganje vozačkog ispita podrazumeva neke „testove“. U najmanju ruku i onaj ko se dohvati politike, pogotovu ako ga partija stavi na kadrovsku listu, morao bi da poznaje elementarne stvari o poslu kojim se bavi i ambijentu u kome to radi.
Eminentni klinički psiholog Mikloš Biro, napravio je baš to: „Homo postcommunisticus“ – knjigu koja je ujedno i akademski relevantna, ali i dovoljno „popularna“ da i laiku može da pomogne u snalaženju kroz bespuća postratne tranzicije. Naravno, ova „portabl“ knjiga, sa 169 strana, bila bi odličan priručnik za opismenjavanje ovdašnjih šlosera – političara, bar u smislu da bez polaganja ovih „testova“ (ogleda), oni ne bi mogli da zasednu na funkciju, kao što ni za volan ne bi trebalo da sedne neko ko nije položio one druge testove.
Mikloš Biro, po poglavljima, analizira postkomunizam na njegovim fenomenološkim poljima – egalitarizam, klijentizam, dekonstrukcija i rekonstrukcija institucija, javno mnenje, politička scena, izborno ponašanje, autoritarnost, nacionalizam, konflikt i pomirenje, a na kraju kao dobronamerni pedagog, nudi i skicu „obrazovanja za demokratiju“. Time postiže višestruk učinak: Naše mučno eks-YU iskustvo ne tretira kao „unikatno“, već kao uporedivo sa traumatskim iskustvima drugih naroda i država. Ali, Biro to iskustvo situira u atraktivne teorijske i empirijske kontekste. Sa nizom životnih primera, kao metodološkim principom, Biro efektno banalizuje srpske i balkanske fame i stereotipe, ali istovremeno ne kreće stranputicom dogmatizovane političke korektnosti, već „terapiju“ određuju na osnovu realnih mogućnosti, i putem mehanizama korišćenih, s manje ili više uspeha, i u drugim „stradijama“ (od Poljske do Ruande), i kod naroda izašlih iz totalitarnih ideologija i etničkih ratova. Pri tom Biro ne ignoriše mentalitetske osobenosti, a koje opet ne podvodi pod „usud“, dok na više mesta rehabilituje ono što je ovde često bilo najdeficitarnije – običan zdrav rezon za čije vam dokazivanje nisu potrebne sofisticirane sociološke teorije, od Vebera do Parsonsa. Uprkos obilju relevantne literature koju Biro koristi, „Homo postcommunisticus“ je čitljiva knjiga koja ume i da nas razonodi, i to baš zato što je ovde stvarnost ponekad isuviše „pulp“.
Ovo je, kako je primetio Ivan Čolović, knjiga koja „odgovara antropološkom metodu“, i zato je i objavljena u uglednoj biblioteci „Dvadeseti vek“. Da potencijalnih korisnika knjige ima, i da će ih tek biti, autora je uverila njegova poseta Kambodži, „jer prosto je neverovatno kako u zemlji tolike geografske i kulturalne udaljenosti možete lako uočiti sličnosti sa nama – sličnosti bazirane na postkomunističkom nasleđu“. Iako knjiga vrvi primerima iz zemlje Srbije, analogije i (sličnosti) sa svim drugim postkomunističkim zemljama, ukazuje Biro, mogu se lako pronaći: „Tamo gde je Srbija bila juče, Ukrajina i Gruzija su danas, a zakaspijske države će sigurno biti sutra.“ Biro podseća na iskustva „Koka-Kole u Albaniji, ali i na zbunjujuće ocene sadašnjosti u Poljskoj, gde čak 31 odsto građana misli da se ranije (u komunizmu), živelo bolje, iako je ova zemlja „najpoželjniji“ novi član Evropske unije. Autor psihološki objašnjava hendikepe koje je napravio komunizam, suočava se s pitanjem da li su ti hendikepi „izlečivi“ demokratijom, a njegov pristup na tragu je one lucidne opaske Ralfa Darendofa koji je tranziciju komunističkih zemalja opisao često citiranom rečenicom: „Zemlje Istočne Evrope promenile su vlast za šest dana, zakone za šest meseci, institucije za šest godina, ali će im za promenu načina mišljenja i ponašanja njihovih građana – biti potrebno šezdeset godina.“ Ali, u zemljama gde ratna trauma i zločini dodatno prolongiraju tranzicioni hepiend, promena svesti je skopčana s talogom iskustva, traumom, arhetipom, i svim onim poljima analize u kojima je Biro kao psiholog najefektniji.
U sociološkoj analizi on ponekad zvuči kao „veberovac“ koji uočava vezu između pravoslavne „sabornosti“ i samoupravljačke uravnilovke, sa neizvesnim ishodima koliko ona „domaćinska“ Srbija u privredi i preduzetništvu može biti efikasna i nalik „protestantskoj etici“ koju je hvalio Maks Veber, nasuprot osujećenim društvima „nirvane“ i „ćeifa“. Pored anahronog egalitarizma, Biro i metaforičko „višenje o sisi“ (klijentizam), navodi kao zaostavštinu i naviku komunizma koja usporava izlaz iz tranzicije. Manir ovog klijentizma je postavljanje partijskih apartčika, blaženi osećaj blizine vlasti, privatizacija pod okriljem korumpirane birokratije… Biro, kao jedan od najeklatantnijih primera klijentizma u postkomunizmu, izdvaja i nevladine organizacije, kako one po principu „mazni lovu i beži“ tako i one dugoročno izdržavane.
Biro na nizu životnih primera analizira odnos prema zakonima i pravnoj državi koji je, ovde, u čudnoj vezi zabušantskog mentaliteta i logike kapitala, dok problem lustracije ne tretira kao deo nedosanjanog „6. oktobra“, i to „po širini, i dubini“, već kao retroaktivnu neminovnost da se Srbija suoči sa žarištima kriminala i zločina, stvarajući uslove za svoje izlečenje.
Autor je možda najdepresivniji kada svedoči o uzaludnosti srpskog višestranačja, jer ni čitavih petnaest godina od prvih višestranačkih izbora, građani, sudeći prema istraživanjima javnog mnjenja, još uvek ne uočavaju jasne idejne razlike između stranaka, a čak 66 odsto ispitanih misli da su one same sebi svrha. Odatle autor ipak više voli da partije uprkos njihovom „solunaštvu“, oprezno naziva prodemokratske. O tome svedoče i mnogi lideri u kojima često čuče kozački atamani, koje „naš autoritarni stranački čovek“ prihvata kao prirodnu pojavu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari