Odnosi između Srbije i Svete stolice, kao država, u mirnim su vodama, bez opterećenja koja su ih neprijatno obeležila tokom ranih devedesetih godina minulog stoleća, na samom početku jugoslovenske krize. Štaviše, uočava se sličnost, pa i podudarnost stavova o nekim opštim principima na kojima treba da počivaju međunarodni odnosi, što može biti dobro polazište za intenziviranje i obogaćivanje saradnje, posebno u međunarodnim organizacijama i u suočavanju s regionalnim izazovima – kaže u intervjuu za Danas Darko Tanasković, ambasador Srbije u Vatikanu, odgovarajući na pitanje kako ocenjuje sadašnje odnose Srbije i Vatikana.

Odnosi između Srbije i Svete stolice, kao država, u mirnim su vodama, bez opterećenja koja su ih neprijatno obeležila tokom ranih devedesetih godina minulog stoleća, na samom početku jugoslovenske krize. Štaviše, uočava se sličnost, pa i podudarnost stavova o nekim opštim principima na kojima treba da počivaju međunarodni odnosi, što može biti dobro polazište za intenziviranje i obogaćivanje saradnje, posebno u međunarodnim organizacijama i u suočavanju s regionalnim izazovima – kaže u intervjuu za Danas Darko Tanasković, ambasador Srbije u Vatikanu, odgovarajući na pitanje kako ocenjuje sadašnje odnose Srbije i Vatikana.

(Dis)kontinuitet sa papom Jovanom Pavlom II

Ovogodišnje praznovanje Uskrsa gotovo da se poklopilo sa dvogodišnjicom promene na čelu Vatikana. Koliko se, prema Vašoj oceni, pontifikat pape Benedikta XVI razlikuje od pontifikata njegovog prethodnika?

– Vatikanska vremena su duga, a procesi koji donose promene pojavno gotovo neprimetni. Rano je za određenije procene. Rekao bih, ipak, da se u ovom trenutku početak pontifikata Benedikta XVI može okarakterisati kao diskontinuitet u kontinuitetu, odnosno kontinuitet u diskontinuitetu, u zavisnosti od toga stavi li se naglasak na nesumnjivo nastavljanje važenja onog istog ukupnog poimanja vere i crkve, koje je zastupao Jovan Pavle Drugi. Sadašnji papa bio je njegov dugogodišnji najbliži saradnik, ili se, pak, želi istaći neosporan lični pečat koji će vođenju Rimokatoličke crkve u savremenom svetu utisnuti osobine teologa i čoveka Jozefa Racingera.

Koliko je prošlogodišnji nastavak teološkog dijaloga između pravoslavnih crkava i Rimokatoličke crkve uticao na njihove odnose i kako je skup održan u Beogradu odjeknulo u Vatikanu?

Licemerje i džihad

Da li se na Kosovu i Metohiji može govoriti o „militantnom islamu i džihadu“, kako se se kod nas često čuje i da li se zbivanja na KIM na bilo koji način mogu porediti sa sukobima na Bliskom istoku?

– Sasvim je izvesno i činjenično potvrđeno ono o čemu se dosad, iz ovih ili onih razloga, nerado javno govorilo i što je po pravilu poricano, a to je da na KIM, ali i u nekim drugim delovima bivše Jugoslavije, gušće naseljenim muslimanskim življem, deluju radikalne i ekstremističke grupacije islamista. Imajući u vidu sve tokove i lomove najnovije balkanske i svetske istorije, bilo bi, ruku na srce, i neobično da ih nema. Nadovezujući se na prethodni odgovor, a povodom „militantnog islama i džihada“, svakako zabrinjavajućih pojava, rekao bih da oni sami po sebi nisu najteža boljka. Pitate da li postoje neke balkansko-bliskoistočne analogije. Postoje, naravno, iako je u celini reč o nesamerljivim situacijama. Kud će vam veća i paradoksalnija analogija od toga, na primer, što se na Zapadu iskazuje duboka zabrinutost zbog ubrzanog egzodusa hrišćana s Bliskog istoka i iz Svete zemlje, dok se istovremeno mirno posmatra i dopušta nasilna dehristijanizacija stare evropske kosovsko-metohijske hrišćanske zemlje! Ciničnim licemerjem se džihad ne može zaustaviti.

– Ne osećam se ni pozvanim, niti kompetentnim da sadržinski procenjujem stanje međucrkvenog dijaloga između Svete stolice – Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. Ono što se spolja može sa zadovoljstvom uočiti jeste da taj dijalog već više godina ide uzlaznom linijom u pogledu uzajamnog ravnopravnog uvažavanja i uspostavljanja poverenja, dok se na teološkom planu postepeno i odgovorno produbljuje, uključivanjem i onih najdelikatnijih tema u vezi s kojima postoji doktrinarno i praktično razilaženje. Plenarna sednica Stalne mešovite komisije za teološki dijalog pravoslavnih i katolika, održana prošle jeseni u Beogradu, sama po sebi značajna, pozitivno je ocenjena, kako u zaključcima Svetog arhijerejskog sabora SPC, tako i u izveštaju Papskog saveta za unapređivanje odnosa među hrišćanima. U toku su pripreme za naredno plenarno zasedanje Komisije u Raveni. Rečita simbolička konotacija opredeljivanja baš za ovaj italijanski grad ne može promaći! Ono će se održati oktobra ove godine i, kako se može čuti, pripreme dobro napreduju. Nema sumnje da se ovakva atmosfera u međucrkvenom dijalogu posredno blagotvorno odražava na sveukupne odnose između Srbije i Svete stolice.
Da li se u vatikanskim krugovima komentariše nedavni susret pape Benedikta XVI i predsednika Rusije Vladimira Putina i koliko on može doprineti napretku i crkvenih odnosa Moskve i Vatikana?
– Susret između pape Benedikta XVI i ruskog predsednika Vladimira Putina u Vatikanu se mnogo ne komentariše, što nikako ne znači da nije bio značajan. Obema stranama bilo je stalo do toga da se polučasovni razgovor dvojice državnika na nemačkom jeziku predstavi kao politički, posvećen najaktualnijim svetskim pitanjima, a ne kao ekumenski. Koliko mi je poznato, dosta pažnje posvećeno je pokretanju bliskoistočnog mirovnog procesa s mrtve tačke, a pokazan je visok stepen saglasnosti o potrebi multilateralnog pristupa i odustajanja od upotrebe sile u rešavanju međunarodnih sporova i kriza. Naravno, i patrijarh Aleksije Drugi i papa Benedikt XVI nisu propustili priliku da predsednika Putina zamole da bude prenosilac i tumač njihovih uzajamnih bratskih pozdrava. Sve to, jamačno, neće odmoći stvaranju što povoljnijeg ambijenta za suočavanje s otvorenim pitanjima koja i dalje sprečavaju znatniji pozitivan pomak u odnosima između Svete stolice i Moskovske patrijaršije.
Nezadovoljan nepominjanjem hrišćanskih korena Evrope u Berlinskoj deklaraciji, papa je nedavno uzburkao duhove na proslavi 50. godišnjice EU izjavom da se Evropa ne može graditi zapostavljanjem identiteta njenih naroda. Šta Vi mislite, koliko Rimokatolička crkva može uspešno da sekularizovanoj Evropi „utera“ svest o hrišćanskim korenima i da li je uopšte moguće razdvajanje Evrope i hrišćanstva?
– Benedikt XVI je ovoga puta izrekao neuobičajeno oštre kvalifikacije stanja duha u pretežno sekularizovanoj „posthrišćanskoj“ Evropi. Ovakve ocene i upozorenja on stalno iznosi, jer smatra da je to jedan od prioriteta njegovog pastirskog pozvanja. Racingerova prognoza mesta i uloge hrišćanstva i crkve u narednim decenijama nije optimistička, ali za njega iz toga ne sledi racionalizacija kroz podilaženje i prilagođavanje izmenjenom „duhu vremena“, nego borba za jačanje vere i unutrašnje discipline crkve. To mu, s jedne strane, umnožava kritičare i protivnike, ali i doprinosi ugledu među onim vernicima koji su željni uspostavljanja čvršćih duhovnih i moralnih koordinata, s druge. Zasad, po svemu sudeći, nema realnih izgleda da se u političkim elitama i kulturama država EU i u njihovim javnim mnjenjima dovoljno afirmiše svest o potrebi obnove, u savremenom ključu i onih tradicionalnih vrednosti Evrope, koje ishodišno potiču iz hrišćanskodg verskog i kulturnog humusa. To je bila prinuđena da prizna i nemački kancelar Angela Merkel, koja se Benediktu XVI lično obavezala da će tokom svog predsedavanja EU ponovo pokrenuti raspravu o unošenju reference na hrišćanske korene Evrope u preambulu njenog budućeg „ustava“. Slično je zvučao i uvijeni komentar italijanskog premijera Prodija, dok je „najkatoličkija“ Španija pod Zapaterovom vladom u ovom pogledu promenila tabor. Na braniku „hrišćanske Evrope“ ostale su, prilično usamljene, Irska i Poljska, a njih nije bilo teško „disciplinovati“.
Sa nekoliko meseci odmaka, da li se prošlogodišnja papina poseta Turskoj može smatrati prelomnom u međureligijskim odnosima, bez obzira na posledice nesporazuma oko njegovor govora u Regensburgu?
– S obzirom na okolnosti koje su joj prethodile i atmosferu u kojoj je realizovana, papina poseta Turskoj ocenjena je kao uspešna. Gnevno talasanje islamskog sveta je donekle primireno, papa je uspostavio neposredan kontakt sa zemljom u kojoj je njegov izbor dočekan s izrazitim nezadovoljstvom, ohrabrio je malobrojnu katoličku zajednicu u Turskoj i nastavio je sadržajan ekumenski dijalog s vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem Prvim, pruživši mu svojom posetom Fanaru dobrodošlu podršku, bez obzira na njene, protivrečne „dvosekle“ efekte. O nekom preokretu u odnosima između katolika i muslimana ne može, međutim, biti ni govora. Uostalom, pre desetak dana je otkazana već načelno dogovorena poseta rektora-šejha kairskog Univerziteta „Al-Azhar“ M. S. Tantavija Svetoj stolici i audijencija kod poglavara Rimokatoličke crkve.
Razlozi nisu saopšteni, osim što je, kao i obično u sličnim prilikama, naglašeno da nije reč o definitivnom otkazivanju, nego samo odlaganju posete. Ideja o Tantavijevoj poseti Vatikanu žestoko je, inače, kritikovana u delu egipatskog javnog mnjenja, uz ocenu da se Benedikt XVI nije „dovoljno izvinio“ zbog onoga što je u uvodnom delu predavanja u Regensburgu rekao o islamu i verovesniku Muhamedu.
Mnogi smatraju da je islam danas svetska tema broj jedan. Koliko je zapadna kultura spremna i sposobna da danas u potpunosti sagleda islam, izvan strogo političkog aspekta?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari