Da li mi to definitivno živimo u svetu matoraca ili nam se samo tako čini? Ili smo se možda zaglibili u onim šezdesetim i sedamdesetim pa ni da maknemo dalje ili su jednostavno u pravu oni koji tvrde da se rokenrol i sve ono oko njega preobrazilo u nekakav meinstrim?
Evo ima tome već nekoliko godina, možda čak i cela decenija kako se prijatno iznenadimo kad čujemo da se ponovo okupio neki bend iz onih vremena kada smo bili dve ili tri decenije mlađi, par desetina kilograma lakši a kose imali za više od dva ili tri pranja.

Da li mi to definitivno živimo u svetu matoraca ili nam se samo tako čini? Ili smo se možda zaglibili u onim šezdesetim i sedamdesetim pa ni da maknemo dalje ili su jednostavno u pravu oni koji tvrde da se rokenrol i sve ono oko njega preobrazilo u nekakav meinstrim?
Evo ima tome već nekoliko godina, možda čak i cela decenija kako se prijatno iznenadimo kad čujemo da se ponovo okupio neki bend iz onih vremena kada smo bili dve ili tri decenije mlađi, par desetina kilograma lakši a kose imali za više od dva ili tri pranja. I nekako uvek u takvim situacijama se zapitamo – pa dobro bre šta rade ti klinci – upadajući u zamku da sami sebi ipak priznamo kako nas to u stvari odavno niti više interesuje, niti nam je stalo. Ali uvek kada nam u ruke dospe neki novo izdanje starih dobrih momaka, doživimo dvostruko iznenađenje budući da je već odavno postao trend da audio izdanje prati i DVD. Kao po nekom nepisanom pravilu prvo se smrznemo kako momci još uvek dobro zvuče, bez obzira na sve ono kroz šta su prošli i ono što je kroz njih prošlo, bez obzira da li se radi o Kleptonu, Brusu, Bejkeru, Koloseumu, Retkoj zemlji… A onda kada sve to vidimo zapanjimo se pred činjenicom koliko su neki ljudi koje pamtimo u znatno boljem i mlađem izdanju i takve ih čuvamo negde u nekom kutku podsvesti, omatoreli i odrtaveli. Baš koliko i mi sami.
Ali kada nam je u ruke, nekome pre dve godine, a nekome kasnije pao album i DVD Chicago blues reunion – Buried alive in the blues, koji bi svaka pristojna kuća trebala da poseduje u diskoteci, ono drugo iznenađenje ili zapnjenje je jednostavno izostalo. Valjda zato što su nam bluzmeni, kada smo pre tri ili četiri decenije stidljivo zakoračili među korenje rokenrola, kako bi hakeri rekli, po difoltu bili i ostali matori. Nije da Beri Goldberga, Nika “ The Greek“ Graventisa, Harvej „The Snake“ Mendela, Korki Sigela, Sem Leja i Trejsi Nelson ne pamtimo u boljem i mlađem izdanju. Daleko od toga. Nego jednostavno nismo u stanju da zamislimo da ovaj album može da potpiše neko ko se nije ni rodio u vreme kada je čikaški Sautsajd važio za epicentar urbanog bluza. Mesto gde je zapravo sve počinjalo, pa ma koliko se danas to nekome sviđalo ili ne.
I stvarno kada se čovek malo dublje zamisli, koliko je to moguće u datom trenutku, zaista nije mala stvar biti rođen četrdeset i neke i odrastati u Čikagu u vreme kada su u klubovima prašili Madi Voters, Havlin Vulf, Vili Dikson, Litl Volter… Pa biće valjda da se ovim motivom vodila i pomenuta ekipa kada se odlučila da se posle tolikih godina okupi i daruje nas ovim izdanjem, koje možda nije niti najbolji bluz album na svetu, niti je najbolje DVD svedočanstvo o čikaškom bluzu, ali ga jednostavno treba imati. Barem zbog one teze kod nas tako duboko ukorenjene po kojoj onaj ko zna – zna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari