Došao je oktobar. Cigara naravno već neko vreme nemam, ali nema veze, imam duvana u kutijama, norveškog duvana, i pušim lulu. Jednog dana je jedan od staraca došao kući sa dugačkom stabljikom duvana koju je negde našao, bio je to pravi žbun, pažljivo je sa stabljike otkinuo svaki sasušeni listić, stavio ih u lulu i zapalio.

Došao je oktobar. Cigara naravno već neko vreme nemam, ali nema veze, imam duvana u kutijama, norveškog duvana, i pušim lulu. Jednog dana je jedan od staraca došao kući sa dugačkom stabljikom duvana koju je negde našao, bio je to pravi žbun, pažljivo je sa stabljike otkinuo svaki sasušeni listić, stavio ih u lulu i zapalio. Može i tako, sasvim lepo, mi ostali starci smo se razveselili gledajući ga. Od letos, kad sam od kuće dobio nove cipele, ništa mi nije falilo, dobio sam jednu blagosloveno ogromnu kulturnu studiju iz Danske, jednu Bibliju koju sam ovde pozajmio, i jednu veliku knjigu o Novoj Gvineji.
Jedne večeri je došao doktor i rekao da će da me pregleda.
A zašto? – pitao sam.
Policija razmišlja da vas pusti kući u Nerholm.
Da se svučem?
Nema potrebe – odgovorio je – samo malo otkopčajte košulju.
Poslušao mi je grudi i leđa.
– Možda vam je pritisak malko povišen – rekao je. – Želite li da idete kući?
Želim ono što policija želi. Ja sad nemam svoje volje.
Gotovo. Trajalo je deset minuta.
Nisam pridavao mnogo značaja tom pregledu. Činilo mi se da je policija nepotrebno brižna, ja sam zdrav i prav, pritisak, šta je to? Prvi put čujem za to. Ništa meni ne fali, samo sam star i gluv.
Dva dana kasnije došao je neki pisar sa gomilom velikih papira i rekao da treba da izvrši popis moje imovine. Naveo sam isto što i istražnom sudiji: 25.000 u gotovom novcu, imanje Nerholm i 200 akcija Jilendala.
I autorska prava – reče on i zapisa 100.000 na konto toga.
Puko nagađanje! Možda vrede 100.000 kruna, a možda ne vrede ni pet kruna, to niko ne zna, ja sam mrtav čovek. Pitajte u Jilendalu, tamo sede ljudi koji su stručni za to.
Precrtao je 100.000 i napisao 50.000.
Nakit? – učinilo mi se da je rekao.
Pošto ne nosim prstenje, mašio sam se za džep od prsluka da mu dam sat, ali on je odmahnuo glavom.
Gotovo.
Prošlo je nedelju dana. Ništa nisam slutio, došle su mi u posetu ćerka i snaja iz Nerholma, šalio sam se i smejao sa njima, pričao im sitnice iz života. Rekle su mi da ću biti prebačen u Oslo, u „neki lep pansionat“, čule su to od poznanika u policiji. Dobro, nemam ništa protiv! Policija je nagovestila da ću biti odsutan oko dve nedelje. Obe su mi dale po paketić sa novcem, trebalo je da ih sačuvam od njih samih i da im dam kad se vratim – to su obično radile kad bi dobile nešto novca.
Sledeće večeri je došla policija i odvezla me u Arendal. Bila je nedelja. Ušao sam u prepuni vagon i još uvek nisam znao koji je cilj mog putovanja – dok mi policija nije na vrlo fin način tutnula u ruke jedan broj Aftenpostena u kom je stajalo da idem na Psihijatrijsku kliniku. Opet tajnovitost. Stigli smo u Oslo, dvanaest sati sam nepomično sedeo u vozu. Nisam ja mladić. Vožnja brodom bi trajala sedam sati i mogao bih da ležim.
U ponedeljak 15. oktobra, između deset i jedanaest ujutro, kroz troja zaključana vrata pušten sam na Psihijatrijsku kliniku. Sva troja vrata su za mnom zaključana.
Dočekao me je roj medicinskih sestara obučenih u belo, morao sam da im dam sve što sam imao u džepovima, ključeve, sat, beležnicu, perorez, olovku, naočare, sve. U kragni košulje sam imao dve špenadle, uzeli su ih. Pocepali su zaštitnu presvlaku u mom koferu, najverovatnije iz straha da iza nje mogu da sakrijem nešto opasno. Zatim su otvorili kofer i počeli da preturaju po stvarima.
Pitali su me za neki uput od doktora. Zar mi doktor ništa nije napisao? Nije. Sa mnom je došla policija, ja sam zatvorenik, izdajnik zemlje, da se zna. Ljubazna glavna sestra me je pitala kako sam uspeo da zapadnem u takvu nevolju. „Ne mari ništa“, rekao sam. „Kako ne mari, ja smatram da je to pogrešno, da je to tužno.“ Rekao sam da ću joj kasnije sve ispričati.
Odveli su me u kupatilo. Rekao sam da sam umoran i gladan, ali oni rekoše da moram da se okupam. Kada sam hteo da se obučem, nisam mogao da nađem iglu za kravatu. Skinuta je sa kravate dok sam ležao u kadi, a da niko ništa nije rekao. Legao sam na pod i stao da tražim, ništa. Pitao sam bolničara, ništa. Naljutio sam se i viknuo, pst, pst, pst! Objasnio sam da je to skupa igla, sa orijentalnim biserom, za razliku od onih velikih i šljaštećih sa kojima se neki šetaju. Na kraju je jedna sestra rekla da će igla biti sačuvana.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari