Putarska je tuga pregolema, posla ima ali naših nema. U kontinuitetu. Zato nastavljamo ovaj sumorni „serijal“.

Dužni smo to, jer je naša kolumna ombdusman privrede. Sa „verom i nadom“ da će „obrnute ekonomije“ biti sve manje, a državnog razumevanja privrede sve više. Već smo u prošlom broju rekli da bi naši putari, „struka“ (ako je ima, a da nije „nečija“) i država, investicije u putnu infrastrukturu ovako rangirali. Za državu su „broj 1“ koncesije (uloži svoje pare, pa ih posle vrati i zaradi). Za putare veliki državni tenderi, sa ako je moguće blagim bonifikacijama za iscrpljene „domaće“ putare (pogotovo u pogledu „soft“ kolaterala za domaće a „tvrdog“ za strane ponuđače, pošto domaći nemaju gde da pobegnu, a strani ne samo da imaju, nego su to i masovno činili). Međutim, koncesije niko neće (putari kažu da je rentabilan dnevni protok od prosečno 15 hiljada vozila, a to zasigurno u sadašnjem vremenu nema Koridor 11(Surčin – Požega), ali i neke deonice Koridora 10), a MMF traži da se smanji javni dug (pa će opet „stradati“ auto-putevi). Ipak neće, jer je država našla „surogat“ model. Strane investitore koji sami projektuju finansiraju iz „svojih“ kredita, sami rade ono što izaberu, ono što neće oni daju domaćim putarima, uz prethodno „skidanje kajmaka“. Sve bez tendera, na osnovu međudržavnih ugovora. Dobro za državu, propast za naše putare. Od kojih neki tvrde da je ovaj model izgradnje auto-puteva idealan za sistem IMT (Ima li Mene Tu). Dobro obavešteni još tvrde da je verovatno baš zbog IMT-a, naum ministarke o ekspresnom pripajanju Koridora XI, „Putevima Srbije“ ostao samo „hop, hop, hop“ („za mesec dana će sve biti gotovo“ – pre više godina „naredi“). Skoka nije bilo ni do danas (niti će ga biti). Najbolja ilustracija za sve ovo je poslednji međudržavni ugovor sa Kinom za deonicu Koridora XI Surčin – Obrenovac, gde je predviđeno da Kinezi i projektuju i izvode radove. Pored ponovljene diskriminacije naših putara, prenebregnut je osnovni postulat za tendere, da izvođač ne može da projektuje radove koje izvodi.

Elem, situacija na terenu auto-puteva je ovakva. Kinezi i Azerbejdžanci rade po međudržavnim ugovorima, po kojima se posao dodeljuje direktnom pogodbom, bez tendera, zato što nam daju „povoljne“ kredite. Grci, Bugari, Česi i Španci posao dobijaju na tenderima, koji su tako koncipirani da naše firme ne ispunjavaju uslove, odnosno nemaju reference da učestvuju na njima (fizički obim, finansijski pokazatelji, bankarske garancije za dobro izvršenje posla). Što bi bilo smešno da nije tužno. Kako će imati „pokazatelje“ kad stalno kontinuirano propadaju.

Naše firme su ovakvim odnosom države dovedene u položaj da su postale beznačajni činioci na tržištu Srbije. Ostale im, kao podizvođačima, samo mrvice para za mrvice posla. Zar da jedan „gigant“ sa nekadašnjih hiljadu i po putara i referencama širom najvećih svetskih gradilišta, dočeka da bude blokiran, da mu odlaze mladi inženjeri i najbolji rukovaoci mašina i da posao moraju da vode lojalni penzioneri. Pošto se i ove „strane mrvice“ dele po ključu. Političkom. Nije važno ko si, šta si radio i šta znaš, već samo čiji si. Svi znaju „čiji su“, da počinju sa slovom N., i da se kod njih sele stručnjaci iz „velikih“ (naravoučenije šta i kako treba da i oni rade, nije teško razumeti). Naličje ove priče o „koridorima“ je rekonstrukcija i održavanje puteva iz kredita Svetske banke (koja je, tvrde dobro upućeni, kršeći sopstvene principe, prihvatila više cene zbog naših putara) pod patronatom JP Putevi Srbije (to su oni što su trebali da budu „jedini“). Zbog velikih kašnjenja (na primer, deonica Rudnik – Ljig). Svetska banka i JP Putevi Srbije kao generalni nosilac posla, čak su zapretili i prekidom radova i raskidom ugovora. Rokovi su ipak produženi, ali rizici ostali. Finansijski i kadrovski iscrpljene firme se teško oporavljaju i ispunjavaju ugovorene obaveze. Iz ovog kredita od preko jedne milijarde evra, ostalo je još za rekonstrukciju 800 do 900 kilometara (okvirno, toliko i miliona evra). Odmah počinje deonica Užice – Ovčar banja, slede ostale. Šansa da se „veliki“ domaći putari, nastradali na auto-putevima (starim, koje im država nije na vreme platila i tako obezvredila, i novim koje su bez tendera dobili „stranci“), povrate i postanu opet oni „stari“. Novi ministar(ka), ma i da je stari(a) mora brzo „progledati“. Svi putari su dobri i dobrodošli, ali bez „svojih“, nema ništa od premijerovih obećanih „galopirajućih“ stopa rasta. Samo vas gledamo, rekli bi putari. Požurite dok još nije kasno. Uskoro nećete imati koga da spašavate.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari