Vidim da je Slaviša Lekić, komentarišući ostavku Ljilje Smajlović u rubrici Pitanje/odgovor, izrazio bojazan da ću mu zameriti na tvrdnji „da ćemo Smajlovićku praviti od blata“.

Slaviša je tu u krivu. Ništa mu nisam zamerio. I sam, štaviše, mislim da ćemo Smajlovićku praviti od blata, a tako sam nešto onomad i napisao u Famoznom. Sva je, naime, prilika da će se – pod uslovom da Smajlovićkina ostavka nije neki orkestarski manevar u mraku, za šta ima određenih indicija – glavnouređivanja Politike dokopati neko divno, ambiciozno stvorenje koje će dibidus urnisati „najstariji dnevni list na Balkanu“. Ali to nije tema naše kolumne. Neka o tome misle Politikini vlasnici. Ma ko oni bili.

Naša tema je – po drugi put – jedan broj davno umrlog časopisa Vidici, famozni Rečnik tehnologije, koji je pre punih trideset pet godina žestoko uzdrmao srpski partijski vrh, naročito Mirjanu Marković, a i Slobodan Antonić se beše nešto osetio pogođenim. Ne očekujte sada da zalazim u sitna crevca i da vam prepričavam sadržaj Rečnika tehnologije, preobimno je to za studiju, kamoli za kolumnu, a morao bih i da obnovim gradivo, poenta je u tome da dolazi vreme kada ćemo – osim Smajlovićke – i Miru Marković praviti od blata. A evo i zašto. Rečnik tehnologije bio je (i još uvek jeste) vrlo komplikovano, maltene ezoterično štivo, kroz koje se – iako je pisano jasnim stilom – uopšte nije bilo lako probiti, a još ga je teže bilo razumeti. A eto, Mira Marković se, vaktile, kroz to štivo probila i ne samo da se probila, nego ga je i odlično razumela, ali joj se to što je razumela uopšte nije svidelo, a nije joj se svidelo jer se – iako nepomenuta – u Rečniku prepoznala, posle čega je usledila galama po novinama – u kojoj je i tradicionalna Politika učestvovala – furtutma, smena redakcije i sve ostalo što je u onovremenoj Srbiji išlo uz takve afere.

Hteo sam da kažem da su u Srbiji od pre trideset i pet godina – bez obzira što ona ni tada nije bila uređena država, daleko od toga – političari, bez obzira koliko se suštinski malo razlikovali od današnjih, postojala jasna svest da je funkcionisanje jednog društva nemoguće bez teorijskog promišljanja društvenih odnosa. Ondašnji ambiciozniji političari su – u granicama svojih skromnih mogućnosti – društvene odnose promišljali u svetlu marksističke doktrine, za bolje nisu znali, kopali su marksističke zamke i očekivali da stvarnost u njih upadne. Na kraju je i upala, ali to uopšte nije bilo dobro. Možete li danas da zamislite nekog od naših vodećih političara ili njihovih supruga Jovanki kako, sa olovkom u ruci, čitaju neki Rečnik tehnologije i podvlače sumnjiva mesta. Teško. Eto, zbog toga Miru Marković treba napraviti od blata i smestiti je pored Ljilje Smajlovićke u Muzeju znamenitih glinenih figura.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari