Zašto je prva gej ministarka (ne)važna za „drugu“ Srbiju 1Foto: Medija centar

… i zašto volim što više nisam jedini otvoreno gej političar u Srbiji

Ana Brnabić je vest nedelje u Srbiji. Zasluženo! Njeno imenovanje za ministrarku državne uprave i lokalne samouprave uzburkalo je domaću javnost, a samo neobavešteni su iznenađeni što su najveći otpor ovakvom potezu pokazali (samozvana) proevropska opozicija i deo nevladinog sektora koji se bavi ljudskim pravima. Njihovi argumenti su se kretali od toga da njena seksualnost nije bitna, preko toga da je mandatar Aleksandar Vučić govorio o njenoj seksualnosti, umesto o njoj samoj, do toga da izbor lezbejke za članicu Vlade Srbije neće doneti nikakve promene za LGBT zajednicu.

U analizi njihove argumentacije trebalo bi krenuti od poslednjeg, po meni najbitnijeg. Deo LGBT i aktivista za ljudska prava, opozicije i nekih medija neće da odustane od stava da ovaj potez Vučića ne donosi nikakvu promenu, iako ih je u ovih nekoliko dana stvarnost demantovala. Predsednik Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma samo do pre par meseci je tvrdio da, dok se on pita, LGBT osobe neće moći da uđu u Skupštinu ili Vladu Srbije. Sada ne samo da je glasao za ulazak lezbejke u vladu, već ju je i pozvao u goste u Jagodinu. Naravno, morao je da kaže da je on, recimo, protiv ozakonjenja gej brakova, ali se postavlja pitanje da li će i taj stav promeniti ako se ukaže politička potreba. I, da odemo korak dalje, Markovića bi trebalo pitati da li se on više uopšte pita.

Jedinstvena Srbija nije usamljena homofobična politička snaga u Srbiji koja je podržala ovo kadrovsko rešenje, već su se njoj pridružili i Partija Socijalista, čiji je predsednik Aleksandar Vulin tokom poslednje predizborne kampanje iz nekog čudnog razloga pomislio da može da privlači glasove iznoseći homofobične stavove. Pored ovog koalicionog partnera Aleksandra Vučića trebalo bi pomenuti i Srpsku narodnu partiju Nenada Popovića, ali on je već ulaskom u proevropsku koaliciju prešao i preko svog snažnog anti-EU “osećaja za feeling”.

Drugi argument protiv je što je Aleksandar Vučić saopštio javnosti da je Ana Brnabić lezbejka, a ne ona sama. Kao, tako je prekršen Zakon o zabrani diskriminacije, jer niko ne sme da govori o tuđoj seksualnosti. Kao, ona nije htela da sama to saopšti javnosti, itd. Prvo, ona je tada mandataru, a sada novom-starom premijeru rekla, još kad joj je ponudio poziciju, da će odmah saopštiti javnosti da je lezbejka, kako bi to skinula s dnevnog reda. Očigledno je da su se ona i premijer dogovorili da on to saopšti, da ne bi eventualno imao još jedan front za napade u tih nekoliko dana od predlaganja do izbora nove vlade. Iz slučaja bivšeg gradonačelnika Berlina Klausa Voverajta može se naučiti da je bolje da se unapred saopšti seksualnost kandidata, pre izbora. Ako se to ne uradi, postoji opasnost da politički protivnici “autuju” kandidata, jer u suprotnom bi ispalo da se kandidat „brani“ od napada. To što je u homofobičnoj Srbiji to učinio premijer, ide samo njemu u prilog, jer je tako pokazao da je spreman da stane iza svojih ljudi, iako su za većinu možda neprihvatljivi. Pokazao je da je spreman da podrži LGBT osobu i zato mu mnogi odaju priznanje zbog iskazane političke hrabrosti.

Argument proevropskih političara i „endžioaša“ da njena seksualnost uopšte nije bitna, već da je bitna njena stručnost, radinost, itd, već je pomalo smešan. Da njena seksualnost nije bitna ne bi sve vodeće svetske agencije, mediji u desetinama zemalja izvestili da je Srbija dobila svog prvog gej ministra. Jedini koji su prećutali tu činjenicu bili su turski mediji, ali od njih je to i očekivano. Zamislite neku mladu LGBT osobu u nekom malom mestu u Srbiji koja je pročitala ovu vest. Već je doživljavala maltretiranje od strane svojih drugara u školi, vređali su je, vrlo verovatno je i prebijena… Zamislite kako je svakoj takvoj osobi zaigralo srce u tom trenutku. U Srbiji ne samo da smeš da budeš LGBT, već kao takav možeš da postaneš i član Vlade! Takvu poruku je ta mlada LGBT osoba dobila izborom Ane Brnabić i jedino što je mogla da sebi kaže: „Ich bin schwul, und das ist auch gut so.“ (Gej sam i to je dobro.) Ovo je Voverajt izjavio kada je saopštio javnosti Nemačke da je gej.

Ili: zamislite homofobe koji su tukli, maltretirali, vređali tu mladu LGBT osobu. Njima je poručeno da u Srbiji to više ne sme da se radi, jer Srbija je stigla dotle da može da ima i lezbejku u Vladi. Ne kažem da će homofobi momentalno da prestanu da rade to što rade, ali će ubuduće ipak da razmisle pre nego što se odluče na nasilje, psihičko ili fizičko.

Vučić je ovim potezom promenio pravila igre na srpskoj političkoj sceni kad je u pitanju odnos prema LGBT zajednici. Dalje od ovoga LGBT zajednica u Srbiji trenutno ne može. Ali može da počne da sprema nekog budućeg LGBT premijera ili predsednika! Srpski premijer je ovim potezom “napao” i deo glasačkog tela na koji su do sada računale nekadašnje „demokratske snage“, kao i socijalisti u poslednjih šest godina, od mog izbora u Glavni odbor SPS-a.

To je ono što najviše boli sve koji koriste argument da imenovanje Ane Brnabić ne donosi nikakve promene.

Boli ih to što, kada su imali priliku, nisu imali političke hrabrosti da učine tako nešto.

Boli ih to što Aleksandar Vučić ne samo da im je preoteo politiku, već je i bolje sprovodi.

Boli ih i to što je svakim danom sve jasnije da i nisu bili preterano iskreni u podršci LGBT zajednici.

Velika većina tih „liberalnih“ političara voli da načelno podržava LGBT zajednicu i da ima u svom okruženju nekog geja ili lezbejku koji kriju svoju seksualnost od javnosti i kojoj ne daju da se javno govori o tome, kada dođu na poziciju moći. Zato Ana Brnabić ovih dana prolazi kroz “toplog zeca”. Iz istog razloga sam i ja kroz to prošao pre šest godina. Umesto da pozdrave takva kadrovska rešenja i da angažuju “autovane” LGBT osobe koje bi se bavile politikom.

Deo NVO sektora sklon je i da se bavi kadriranjem po Srbiji. Ispada da su nam džaba izbori, ako neko kadrovsko rešenje ne aminuju “osvedočeni” borci i borkinje za ljudska prava, demokratiju, evropsku Srbiju… Oni potpuno zaboravljaju da, ako već hoće da se bave politikom, jedini legitiman način je da izađu na izbore i dobiju podršku građana Srbije. A pošto ne izlaze (ili ne prolaze) na izborima, kadriranjem pokazuju da žele moć bez odgovornosti. A to nije moguće u parlamentarnim demokratijama, za šta se oni navodno zalažu.

Ono što najviše boli neke LGBT aktiviste i borce za ljudska prava je što je Vučić angažovanjem Ane Brnabić ugrozio i njihovo “poslovanje”. Možemo zamisliti situaciju u kojoj neko od njih svojim donatorima kuka kako je u Srbiji mrak, čemer i jad za LGBT zajednicu i kako im donatori odgovaraju da nije baš sve tako crno, jer eto, naša država ima lezbejku ministricu, što nemaju, niti su imale ni bivše republike SFRJ, niti članice EU iz bivšeg komunističkog bloka. Naši gej aktivisti će morati da menjaju priču da bi mogli da “posluju”.

Lestvica je podignuta do neslućenih visina. Jedino što u ovom trenutku možemo da uradimo je da čestitamo Ani Brnabić na izboru, da joj poželimo puno uspeha u radu i da joj iskažemo puno poštovanje jer je hrabra žena. Sve drugo je samo neiskreno političko kalkulantstvo.

Tekst je preuzet sa fejsbuk strane autora, koji je član Glavnog odbora Socijalstičke partije Srbije i gej aktivista

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari