Verovatno ste čuli za ime Osvald Mozli.

Za one koji čuli nisu, Ser Mozli beše firer britanske nacističke partije BUF (Savez britanskih fašista) koji je delio iste ideje sa Hitlerom i Musolinijem, a sa njima se, bogme, i pajtašio i kovao planove o stvaranju Nove Evrope kojom će vladati ibermenši, u kojoj će argatovati „inferiorne“ rase, a iz koje će one „najinferiornije“ biti zauvek istrebljene. Znate već priču.

Ser Mozli je u Britaniji o svemu tome javno govorio – čak i u parlamentu i do tamo beše dogurao – ali budući da je BUF (možda i zbog sublesastog imena) okupljao zanemarljiv broj pristalica, na njega – osim dužne pozornosti stanovitih službi – niko nije obraćao naročitu pažnju, a verovatno su ga smatrali za budalu. Kada je Hitler napao Britaniju, Mozli ni za jotu nije promenio politička uverenja, ali zbog toga nije ni streljan ni nabijen na kolac – nije čak ni utamničen – nego je poslat u udobnu internaciju iz koje je – nota bene – pušten već 1943, čim je postalo jasno da je Hitlerova mast krenula u propast.

Mozli je, inače, zamakao u dubokoj starosti, 1980, juče takoreći. U nacističkoj Nemačkoj se radilo drugačije. Tamo su političke neistomišljenike uklanjali po kratkom postupku i eto, to je – između ostalog naravno – bio jedan od razloga zbog kojih je Engleska (i mi sa njom) pobedila, a Nemačka potučena do nogu.

Ovom poučnom pričom hteo sam da kažem da je fanatizam svih boja – mada u početku daje veliku energiju – vrlo loš saveznik. Da je počem Ser Osvald bio dobar pisac (a nije) ili dobar slikar (što takođe nije) njegove knjige bi se u Britaniji sve vreme štampale, a slike izlagale. Da se, kažem, nekim slučajem, istakao u umetnosti, verovatno bi – posle rata naravno – dobio i neku uličicu u Londonu. Ali nije. Bio suklata, suklata ostao, a takvi u Londonu ulice ne dobijaju.

A kako stoji stvar sa nama, Srbima? Silom prilika se – ipak smo bajagi na putu ka EU – prestalo (doduše nedavno) sa fizičkim likvidacijama političkih protivnika, ali duh fanatične netrpeljivosti još živi u dušama obeju Srbija. Kakva je – pitam ja vas – suštinska mentalitetska razlika između Tome Nikolića, koji je iz principijelnosti, je li, hteo da se seli iz s mukom stečenog stana u Bulevaru Zorana Đinđića (a nije se preselio) i nekog visokoobrazovanog drugosrbijanca koji se mršti i ibreti dok prolazi ulicom Mome Kapora, a ipak prolazi?

Nisu toliko loše naše politike – bar ne na papiru – koliko su nam loše naravi preopterećene tvrdoglavošću, zadrtošću, isključivošću, iza kojih stoji egoizam koji se, opet – da se Vlasi ne dosete – obavija velovina fanatične odanosti ideji, naciji, političkoj korektnosti… Dopišite šta vam još padne na um.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari