Na grobu DŽeka Keruaka, 1978, devet godina posle njegove smrti, Alen Ginzberg svira bluz sa Bobom Dilanom, improvizujući.

Jer to mora biti spontano, kao kad se, u jednom dahu, piše duga pesma, poput prvog dela poeme „Urlik“, ili poeme „Kadiš“, spontano – upravo kao „bibap prozodija“ DŽeka Keruaka, prijatelja i saborca – i u jednom dahu, jer poezija je muzički momenat sveta, i svako potonje doterivanje ukazuje na neautentičnost majstora pevača.

Dilan i Ginzberg pevaju kao jedan, jer odavno su na istom putu. Ginzberg je, uostalom, tri godine ranije, pratio Dilana, i pevao s njim, na njegovoj turneji po Americi. Iste te 1975. godine, objavio je i knjigu pevanja „Prvi bluz“. Uz pesme, tu su i note.

Saradnju i druženje sa Dilanom, Ginzberg započinje kad i druženje sa Ezrom Paundom u Veneciji – 1967. godine. U isto vreme, radi i sa Mikom DŽegerom i DŽonom Lenonom. Pod uticajem ovih druženja postaje više od pesnika koji recituje svoje pesme – pesnik-pevač. Godine 1969, objaviće i LP ploču na kojoj peva stihove Vilijema Blejka: „Pesme nevinosti“ i „Pesme iskustva“, za koje je sam komponovao muziku.

Početkom osamdesetih ponovo nastupa sa Dilanom, ali sarađuje i sa bendovima Novog talasa, naročito sjajno sa grupom The Clash. U tom trenutku, četvrt veka nakon objavljivanja „Urlika“, The Clash najbolje izražava smisao i muziku te, verovatno, najvažnije pesme napisane u drugoj polovini dvadesetog veka u književnosti zapadnog kruga.

„Urlik“ je sažeo protestni i pesnički zahtev koji spaja Edgara Alana Poa, Emili Dikinson, Volta Vitmena, Vilijama Karlosa Vilijamsa, Ezru Paunda, Barouza i Keruaka, Nila Kesidija, Lorensa Ferlingetija, Majkla Mek-Lura, Boba Dilana, The Clash… Bio je to urlik devetnaestog i dvadesetog stoleća, urlik najboljih njihovih sinova i kćeri, koji su „uništeni ludilom, izgladneli histerični goli“, a njegov protopesnik, pesnik urlika, jeste Alen Ginzberg.

To je poema koju pevamo i analiziramo ako hoćemo doista da prokljuvimo protekli vek i njegovo smušeno, groteskno nasleđe; ako hoćemo da raskrstimo sa lepim zabludama koje nas zaslepljuju da ne vidimo nove horizonte i da ne doživimo nove epohe, poema koja nas uči sumnji u sam jezik, u sintaksu i interpunkciju, kao u dresure, koja nas podučava sumnji u pojmove koje smo iskovali da bismo u njima sahranili same fenomene i samo vreme koje bi se, inače, moralo probiti do nas, poema napisana u jednom dahu, drugačijem, dugom dahu pevanja, objavljena u godini u kojoj je iz Amerike, glavom bez obzira, morao da beži Bertolt Breht.

U „Urlik“ uneo je Ginzberg nevinost i iskustvo svoje generacije, sam tragajući za izgubljenim smislom života i izgubljenim smislom smrti u Meksiku, Japanu, Kambodži, Indiji, Jugoistočnoj Evropi, Australiji i Americi, svuda po svetu, taj radikalni jevrejski budista-pacifista, sledeći onog Isusa iz Nazareta koji mora biti ubijen, jer je njegovo ubijanje – stradanje heroja i uzdizanje vrednosti; jer su istina, dobro i lepo uvek jeretični.

„Urlik“ je jovanovska „Apokalipsa“ dvadesetog i dvadeset prvog stoleća. A tragovi tog apokaliptičnog urlika, najdugotrajnije svetlucaju u pesmama Boba Dilana.

Moloh, poput figure Antihrista u „Otkrivenju Jovanovom“, personifikuje svu perfidnost civilizovanosti i svo licemerje obrazovanja, sav smisao profita koji se obračunava u gladi i samoći masa ljudi, od kojih se ne da videti čovek: „Moloh! Samoća!… Kante za đubre i nedostižni dolari! Deca koja vrište pod stepeništima! Mladići koji jecaju u vojskama! Starci koji plaču po parkovima!… Moloh čiji je um čista mašinerija! Moloh čija je krv novac koji teče! Moloh čiji su prsti deset armija!… Moloh čija je ljubav beskrajna nafta i kamen! Moloh čija je duša elektricitet i banke!“

Da bi se dobro razumeo „Urlik“, neophodno je pevati i analizirati i druge pesme Alena Ginzberga, jer su one odjeci istog urlika, jer su u njima druga iskustva istog tog pesnika koji se usudio… iskustva čoveka kojem u domovini sude za poeziju, zatvaraju ga u zatvore i psihijatrijske ustanove, kojeg sa Kube, čijoj se revoluciji divio, proteruju zbog slobodoumlja, a u Pragu mase ga proglašavaju svojim Majskim Kraljem, da bi ga policija uhapsila i potom prognala.

Danas, kad evroatlantski svet grca u Alepu, posle svih deklaracija o ljudskim pravima, posle pesme nevinosti i pesme iskustva Oktobarske revolucije (koju je, tu, „našu staru Crvenu Revoluciju“, kako peva Ginzberg, ubio Staljin), posle fašizma i nacizma, posle socijalizma, usred sveta po meri bogate nekolicine, usred etnofiletizma, klerikalizma i neofašizma, propevajmo i prostudirajmo barem ovih nekoliko Ginzbergovih stihova iz „Kapitolske pesmice“ (u prevodu Zorana Petkovića i Mihaila Ristića):

„Ne volim vladu tamo gde živim/ Ne volim diktaturu Bogatih/ Ne volim da mi se birokrate mešaju u sve/ Ne volim da na mene puštaju Policijske pse// Ne volim Komunističku Cenzuru mojih knjiga/ Ne volim što moj izgled Marksistima zadaje briga/ Ne volim da Kastro vređa moj seks/ Ni da levičari tvrde da imamo mističan Fiks// Ne volim da mi Kapitalisti prodaju benzinsku Koka-Kolu/ Ni Multinacionalke koje pretapaju amazonsko drveće u dim i smolu/ Umom masovnih medija Velike Korporacije žare i pale/ Ne volim Banana Kompanije koje pljačkaju banke Gvatemale“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari