Himena Suares, Rafael Ensel, DŽekson Folman, Elio Sampijer Neto, Alan Rušel, Ervin Tumir. Prema nekim (moguće još nepotvrđenim) izvorima to su imena ljudi koji su preživeli pad aviona, koji je sa 77 putnika i članova posade poleteo iz Bolivije i srušio se 29. 11. u Kolumbiji.

Ovo je vest koja će svakako ostati zauvek zapamćena i koja obeležava, pred sam kraj godine, 2016. No, ma koliko vest bila strašna, ona poziva i na radost utoliko što proslavlja pobedu života šestoro (ili petoro) ljudi koji su preživeli pad aviona.

Avion je prevozio igrače i članove stručnog štaba brazilskog fudbalskog tima zajedno sa grupom novinara u grad Medeljin, gde se održava drugo po snazi fudbalsko takmičenje u Južnoj Americi. Značajan je još i podatak da trojica fudbalera stradalog tima nisu krenula na utakmicu zbog povreda i suspenzija, tako da su izbegli kobni let. Mediji prenose da su se oni okupili u svlačionici tima kada su čuli vest, „a molitve za duše poginulih i zdravlje preživelih prekidali su samo članovi porodica, uprave kluba i prijatelja koji su dolazili da upale sveće u kapelici koja se nalazi u sklopu svlačionice“.
Predsednik Brazila, Mišel Temer, proglasio je trodnevnu žalost za poginulima. Uzrok pada aviona još je nepoznat. Istragu će voditi kolumbijska državna agencija za avionski civilni saobraćaj, ali će se u istragu uključiti i Britanija, jer je avion tipa BA 146 proizveden u Britaniji, a prvi put je leteo u martu 1999.

Svi ovi podaci su važno podsećanje na to koliko je sve što se dešava isprepleteno, koliko nas velike tragedije opominju da na kraju svega ostajemo upućeni jedni na druge, kao države, kao ljudi koji se mole i tuguju za stradalima, ili raduju i zahvaljuju za čudo spašenih života. Opominju i da je tragedija svih nas još veća zato što se setimo toga da smo svi neraskidivo povezani na ovoj planeti na kojoj sejemo mržnju, ratove, netrpeljivosti, širimo zaraze, zagađujemo životni prostor, ne vodimo računa o tuđoj deci, o drugim ljudima, što smo planetarno ksenofobni, što smo ljudskost sveli na poslednji stepenik ispod kojeg počinje ono što nije ljudsko.

Vredi li onda pominjati širenje nepotrebnih zastrašujućih animoziteta unutar jedne države, (ma koje) gde je za širenje mržnje dobar svaki povod, a ponajviše bitka za vlast udružena sa gomilom drugih unutrašnjih i spoljašnjih (vandržavnih interesa). Naravno, nije potrebno. Ako prelistavate štampane medije u kojima je vest o šestoro preživelih i preko sedamdeset poginulih u padu aviona, pored svih vesti, razumećete srcem to, da nijedna druga vest i nije vest. A zamislite šta je onda – zbog nečeg i nekome „bitno“ – pisanje o „muratima“ u opoziciji ili vlasti, šta ko o tome misli, itd. Nekada je dobro zamisliti se nad tuđom tragedijom kao nad svojom ličnom. Zamisliti se, ali zaista, i učiti, i, možda, zastideti.

Bilo bi predivno kada bol porodica koje su izgubile svoje najdraže malo umine, da ceo svet u nekim specijalnim emisijama ili nekim drugim putem upozna preživele. Bilo bi lepo da oni, možda, krenu u obilazak što većeg broja država i prenesu nam, i sve nas zaraze – čudom. Čudom kojim su porazili smrt. Čudom svojih života.

Potražite fotografije preživelih. Njihova lica su svetla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari