A sad, rekoh Raičeviću, popijmo po čašu piva za pokoj Vukovićeve duše, pa sačekajmo pola sata.

Beogradska žega – pogotovo pod hladom platana u bašti hotela Moskva – nije ni prići podgoričkoj (kao što današnja podgorička nije ni do kolena nekadašnjoj, titogradskoj), ali kada smo Raičević i ja posle pola sata – namerno odugovlačeći – hteli da popijemo još po čašu piva, ustanovili smo, prosvetljeni Vukovićevim zapažanjem, da nisu izvetrili samo ukus i boja, nego i flaše. Sve je nestalo. Vuković je tu, rekoh – i dodadoh: i ne samo tu – pokazao da takozvana realnost radi kao šibicar sa Zelenog venca – stavi preda te flašu piva, pa je izmakne, ti, međutim, nasedneš i nastavljaš da piješ iako u flaši odavno nema ničega, a često, kao u našem slučaju, nema ni flaše. Poslušaj, pak, sad rečenicu iz priče Upiši u registru – glasovi koji dopiru ne prepoznaju reči i rečenice kroz koje prolaze – oslušni malo okolni žamor, pa će ti biti jasno da smo mi ljudi samo prolaznici kroz zvuk jezika koji nas – uljuljkujući nas u iluziju da se misli začinju u našim glavama, a da su namere naše vlasništvo, a ne jezički obrti – odvodi tamo kuda nismo ni sanjali da ćemo ići. Upravo se zato događaju naoko apsurdne stvari – zločini iz najboljih pobuda i dobročinstva iz najnižih strasti, ali to nama (i krivičnom zakoniku, uostalom) izmiče pažnji – mada Vukovićevoj nije izmaklo – a izmiče nam iz istog razloga iz koga ne primećujemo da nam je pivo – umlačivši se – izvetrilo zajedno sa flašom, a svejedno ga moramo papreno platiti. Da, reče Raičević, sjajno je Vuković opisao jedan takav zločin iz najboljih namera – moglo bi se čak reći idiličan – u jednoj od meni najdražih njegovih priča, Samoubistvo predsednika atletskog kluba, znam da je i ti voliš. Sigurno si, reče potom Raičević, i ti obratio pažnju na delikatnost (i dalekovidost) pripovedačkog postupka. Pripovest, kao što znaš, započinje kratkim odlomkom iz udžbenika Sudska medicina, dr Milovana Milovanovića – Vuković, skrupulozan, kakav je, naveo je i precizne bibliografske podatke – šesto, preštampano izdanje, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb 1970, str, 250 – navod citiram po sećanju: „Zatim, mlitavost zatezača čmara proizvodi posmrtno izmetanje, ili mišića stezača bešike posmrtno umokravanje, ili stezača semenih mehurova posmrtno izlivanje semena.“ Samo nekoliko rečenica ispod Vuković, saspensa radi, zapisuje – drugačiji su jauci koji dopiru iz kanalizacije; iz ovog čistilišta jedini izlaz je prema paklu – da bi odmah potom na književnu scenu izveo Paraušića (jednog od bezbrojnih njegovih Paraušića), predsednika – Vuković piše ovdašnjeg, ja podozrevam da je u pitanju bio nikšićki – atletskog kluba čija je zvezda u usponu (sa pretenzijama na zlatnu medalju na Prvenstvu Jugoslavije), bacačica kugle, lepotica Ilinka Jeftić. Da li je – reče Raičević, sav zamišljen – između Ilinke, kojoj tepaju Lina, i Paraušića bilo nečega – znaš na šta mislim – može se samo nagađati, verovatno jeste, ali nije od značaja za pripovest.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari