Umoran sam od predsedničkih izbora. Nije da su moja osećanja naročito bitna, ali umorio sam se svakako. A vi, ljubazni i oni manje ljubazni čitaoci?

Duboko u sebi, delite li tu prenapornu emociju i amalgam banalnosti, zamora, prozaike, raspada, otpadanja, besmisla i dosade? Za novinsku je kolumnu uobičajeno da javnosti ponudi neku vrstu suvislog uvida i racionalnog objašnjenja aktuelnog sociopolitičkog stanja. Ili da ponudi bar komadić nekakvog stilski veštog komentara, odnosno iscedak kolektivne emocije sličnomišljenika u eri jednoumlja. Ali, džabe. Ovaj sociolog i redovni kolumnista je – umoran. Toliko. Prokleto. Umoran. I razvlači svoje ganglije i vuče svoja stopala unaokolo u sveopštoj, egzistencijalnoj i posve šekspirovskoj drami punoj buke i besa, a koja opet ne znači ama baš ništa.

Umorio sam se još onda kada se Aleksandar Vučić šatro femkao oko kandidature za predsednika Srbije, a predizborni logo, spotovi i koncept su mu već uveliko bili smišljeni. Ali i kada je Tomislav Nikolić rođendanski sugerisao da bi i on voleo isto to, pa se vladajuća ministarska, partijska i propagandna mašinerija promptno transformisala u botovsku armiju. Koja praktično optužuje aktuelnog predsednika i njegove političko-muzičke želje za destabilizaciju društva i veleizdaju države. Kada smo manično pratili odvija li se rascep u naprednjačkom monolitu, zdušno navijali za isti, a naposletku beše jedno veliko ništa. Drugim rečima, „smorio“ sam se i kada je Aleksandar Vučić državotvorno ubedio nes(p)retnog Nikolića da smanji doživljaj, odnosno da mu je jedan mandat sasvim dovoljan. Nakon čega je isti bio zaćutao kao buva u krasti, bez objašnjenja kako i zašto.

Ali, umorio sam se i od priča o tome da li opozicija treba da ima jednog, dva ili više kandidata koji bi se usprotivili Vučiću i njegovom režimu. Od prebrojavanja političkih krvnih zrnaca oko toga da li Janković i Jeremić (a zatim i Čanak i Beli) zahvataju različite delove biračkog tkiva ili ne, pa (ni)je suvislo da obojica ističu svoje kandidature. Posebno sam se umorio od svojevremenog prenemaganja Dostajebiloa oko te neke kandidature, ali i od odmazde prema njima kada su istakli svoju, kao da je to nešto što je spektakularno važno. Takođe, umorio sam se i od sumasišavšeg insistiranja da se uveliko zatrčali Janković ili Jeremić povuku iz te predsedničke trke sa preponama. Od nelogičnog stava da nikako ne valjaju dva protivkandidata, ali da zato sasvim valjaju tri, četiri ili pet istih. Baš kao i od igre sujeta, arogantnih prozivki, domaćih zadataka, prekofalusnih podrški i istih takvih zahvaljivanja između Jankovića, Čanka i Čede Jovanovića. Umorio sam se od svih tih matematičkih teorija igara i posve sholastičkih rasprava o tome koliko anđeoskih kandidata tačno staje na vrh opozicione igle.

A možda me je najviše od svega umorio LJubiša Preletačević Beli i cela ta bizarna i nesmešna „Samo jako“ priča. Umoran sam od rasprava o tome da je taj fiktivni lik najbolja stvar koja nam se dogodila jer će dotični narajcati omladince da ne apstiniraju od izbornog seksa, te svojim likom i delom obesmisliti politiku u Srbiji. Kao da to ona već odavno nije i kao da karikaturalnih likova već nemamo i za izvoz. I od dilema da li je u pitanju samo još jedan zabludeli reakcionar koji (ne) ume da ošali, dok zapravo pojma nema o stvarima koje su važne za društvo u kojem predugo životarimo. Umorio sam se i od prebrojavanja ko je sve na glasačkom listiću „Vučićev“, a ko nije. Pa samo želi pozamašnu kintu za sebe i svoju porodicu koja mu je uvek na prvom mestu. Sve su ove i sve prethodne rasprave iznova toliko prokleto partijske. I zaista su nam vešto ukrale ne samo državu, već i društvo i život, lepili plakate pretrčavajući po autoputu ili ne.

Najzad, umorio sam se i od Vučićevih alegorija i fantazmagorija u avionu, kafani, kuhinji i biblioteci koje se manično iščekuju i komentarišu kao da su u pitanju nastavci Ratova Zvezda. Umoran sam od posvađanog pilota i kopilota, od nerazumnih i zajedljivih pivopija, od nestrpljivih i gladnih porodica, od nadrndane bibliotekarke i od Đulića uveoka. Kao i od dovlačenja autobusa sa lanč-paketima u simulaciji i simulakrumu gromoglasne podrške kandidatu Vučiću od Subotice do Vranja, a zapravo od nemila do nedraga. Dakle, umorio sam se od jedne iluzije društvenog razvoja, reformi i promena koju za sitnu nadoknadu i dašak političkog turizma nevešto održavaju svi oni unesrećeni ljudi koji na ovaj način lakše podnose svoju gologuziju i bedu. Umorio sam se i od elitističkog prebrojavanja zuba u vilici svim tim Vučićevim mitingašima, baš koliko i od onih navodnih anti-elitista koji kritikuju upravo to prebrojavanje zuba u vilici Vučićevim mitingašima. „Bravo, kreteni“, kako je to bio rekao Milo Đukanović, najveći sin postjugoslovenskih naroda i narodnosti. Zar ništa drugo ne umemo da prigovorimo jedni drugima?

Jer, pogledajmo pobliže taj glasački listić. Na istom su gotovo svi kandidati desno, desnije ili ekstremno desno od političkog centra. Gužva je među onima što u slobodno vreme sakupljaju salvete sa nacionalnim motivima. To je ono što se Srbiji nudi, i to je ono što Srbija želi. Da li smo najzad predizborno iskreni prema sebi, te su (pe)deset nijansi nacionalizma i populizma ono najbolje što umemo? U izbornoj supermarket-ponudi „na akciji“ su opet ljudi koji komotno rasipaju reči kao krave balegu, te nam i onako naporan život pretvaraju u patnju. A ovaj pažljivo zapuštani narod se time zabavlja kao da nema pametnija posla. A morao bi da ima. Kako je to nakon Osme sednice Centralnom Komitetu SK Srbije još 1987. godine bio napisao genijalni Bogdan Bogdanović: „Srbija je umorna od lidera… Umorna je od svoje istorije koju ne razume i kojoj se čudi… Srbija je umorna od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula. Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije… Srbija je umorna od nepotrebne snage podivljalih reči koje je zavađaju samu sa sobom i svetom u kojem živi. Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razume… Srbija je umorna da umornija ne može biti i zato je podložna zaluđivanju.“

„Jako sam umoran“ („I’m so Tired“), na „Belom albumu“ je zborio Sveti Jovan Lenon svojevremeno. Toliko sam i sam umoran od „haosa u Srbiji“, ali i od „mira i stabilnosti“. Umoran sam od „Soroša“ i od „dosovskih kandidata“, kao da polovina rahmetli DOS-a već nije u vlasti. Od Savamale i od stranih investitora, od zabrane koncerata i (auto)cenzure, prebijanja aktivista i prebijanja od strane aktivista, od otkaza, pritisaka i kapilarnih glasova. Umoran od optužbi da Nataša Jeremić diluje eksere, travu i dop po Srbiji. Od bandera, metaka, baruta na rukama, od ukrajinskih i makedonskih scenarija, od botova i od sendviča, umoran sam od psihoanalize Vučića „pedera“ i Vučićevog „mikropenisa“. Od uživog žrebanja za redosled na listiću i od teorija zavere, lažnih istraživanja, od REM-a i od RIK-a, od kosovskih i od bugarskih vozova. Umorio sam se od predizbornih kvota po kladionicama čiji bi vlasnici takođe da zarade koji dinar na ljudima gladnim lakog dobitka.

Umoran sam od rasprava o tome da li je Janković novi Koštunica, Beli novi Šećeroski, a Jeremić novi Šešelj, dok je na glasačkom listiću i sam Vojislav Šešelj. Umoran sam i od tvitova, retvitova i heštegova, od Fejsbuk komentara i njihovih skrinšotova, od internet mimova i trolova. I od kampanja „vrata do vrata“ koje zvonjavom neprimereno prekidaju pranje sudova ili telesa pod tušem. Baš kao i od kampanja po YouTube-u i drugim sajtovima koje reklamno prekidaju muzičke spotove, dokumentarce ili pornografiju. Umorio sam se, sto mu gromova, baš sam se umorio. Od Jeremićevog srbovanja, od Jankovićevog državonanisanja, od Radulovićevih parazita, od Belovog samo jakog, od Čankovog autonomašenja, od Vučićevog bržeg, jačeg, boljeg na pravom putu i od svih ostalih na Putinovom putu. Aman, dosta je i bogu i ljudima, dosta je za jedan život.

I zato, hajde da to već jednom prođe, preklinje vas ovaj sociolog i kolumnista. Hajde da, svi zajedno, ne nasedamo na beslovesna partijašenja dok nam život u međuvremenu prolazi i curi. Jer, mi smo sebi sve što imamo. Ne nasedajmo na te stranačke zablude i prevare, molim vas. Permanentna izborna kampanja nas lišava uvida u ono što je zaista važno. Hajde da se već jednom vratimo svojim malim i beznačajnim životima, tim nekim telesnim zadovoljstvima i prolaznim vrednostima, što zapravo jedino ima smisla. I da, važi, izađimo na predsedničke izbore ili jok. Glasajmo po savesti ili po litri ulja, kili brašna ili zadržavanju državnog posla, svejedno. Ali shvatimo sledeće već jednom. Politička borba i naši životi ne iscrpljuju se u predizbornom dobu odabira nekakvog predsednika ove nakaradne i turobne države. Život, društvo i politika su stvar koja postoji i mimo šugavih, jadnih ili ulickanih kampanja za predsedničke izbore koje nas čine toliko prokleto umornim. Stari ili novi maligniteti, politički balegarluk i splačinarstvo, neće učiniti naše male živote smislenijim i vrednijim življenja. Oj Srbijo, gaće bez lastiša, možeš ti to i mnogo bolje. Ili ne možeš, ne znam, umoran sam.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari