O njih 650 i njihovim potpisima 1

Nije više vreme za šalu i satiru, vreme je za tugu.

Živimo u zemlji gde se govori ono što se ne misli i gde se voli ono što srcu nije drago.

Njih 650 „javnih“ potpisuje podršku „zbog naše dece“ a bolje od mene znaju da desetine hiljada najpametnije dece naše („cvet nacije“ kako je rekao Nikita Mihalkov) nepovratno napušta Srbiju i odlazi put Nemačke! Potpisuju „zbog sigurnosti i izvesnosti“ u Srbiji, a jedino sigurna je zabrana zapošljavanja u javnom sektoru! Ova zabrana godinama intelektualno devastira Srbiju, amputirajući joj budućnost zbog udvaranja Međunarodnom monetarnom fondu i želje „da se stabilizuju javne finansije“! Pa mi smo jadna zemlja koja prodaje svoju budućnost zbog para! A oni koji bi trebalo da tu budućnost vaspitavaju, daju podršku onome koji tu budućnost proteruje!

Za takve „javne ličnosti“ ne važi opravdanje genijalnog Sjerena Kjerkegora: „ljudima je sve predstavljeno pojednostavljeno: novine prezentuju već pripremljena mišljenja, popularna kultura nudi već spremljene vrednosti, a filozofske škole vlastite teze kao neprikosnovene istine“. Upravo su oni ti koji bi drugima morali da tumače veliku Kjerkegorovu filozofiju a ne da budu njen model!

Kako je moguće biti „suverena i nezavisna zemlja“ a primati Tonija Blera za savetnika i pred Jensa Stoltenberga izvoditi devojčice u nacionalnim nošnjama sa pogačama i solju? Da li su kod nas i akademici i dekani počeli da glume pa zaboravljaju činjenice koje se zbog stepena svoje eksplicitnosti jednostavno ne mogu zaboraviti!? Lako je glumcima – oni mogu da glume i u spotovima G17 kao onomad, a da sada jednako vatreno, sa isukanim brkovima i pesnicama, glume i u spotovima novog i dugovečnijeg Dinkića!

Da li je poštenije onda reći da se On podržava zbog sebe i svoje dece, a ne zbog nas i naše dece? Naravno dâ, ako postoji intelektualna hrabrost i želja za istinom. Hronično nespremna da govori istinu srpska elita već predugo preferira inertnost i dekadenciju. Nemim prihvatanjem podrške 650 kao životne neminovnosti dobijamo malo, a možemo da izgubimo gotovo sve – slobodu koja nas definiše kao intelektualce. Karl Poper, otac liberalne misli, kaže da bez intelektualnog poštenja nema istinske filozofije. Ovde zaista nema nikakve filozofije.

I imaju li osamdesetogodišnjaci pravo da promišljaju bilo čiju budućnost, osim svoju? Ja sa 57 imam za svoje studente samo jedan savet – budite slobodni, otvorite svoj duh i svoju dušu, ne verujte u autoritete, učite i budite spremni da svakodnevno donosite subjektivne odluke jer univerzalne istine ne postoje (posvećeno Kjerkegoru). Savetujem ih da se ne otimaju o oportunost i konzervativizam – neka ih ostave za ovih matorijih 650 kada su već skupili novac za oglas u Politici.

Potpisnici žele i „pristojnu Srbiju“.

Da li onu u kojoj kandidat koga podržavaju kaže da „postoji razlika između pristojne i normalne Srbije, za koju se borimo i one koju oni hoće da nam nametnu“, te da će pobediti „normalna Srbija“? Potpisnici mi tako indirektno poručuju da nisam ni pristojan ni normalan. I to mi govori 650 njih, ako je verovati (ne)plaćenom oglasu u Politici… Politički oponenti kod nas više nisu konkurenti, već neprijatelji! Lav Trocki kaže: „osećaj osvete ima svoja prava. On daje radničkoj klasi najveću moralnu pohvalu što ne gleda sa tupom indiferentnošću na događanja u najboljem od mogućih svetova. Ne dopušta da se ugasi nezadovoljeni osećaj proletarijata za osvetom, već naprotiv inicira da ga razgori iznova, da ga produbi“… Ako je bilo Apela 100, evo vam onda, dragi moji „nenormalni“ istomišljenici, i apela 650. Tek da se zna ko je 6,5 puta pismeniji od nas!

Da li je „pristojna i uređena Srbija“ ona koja se danima prevozi autobusima sa jedan na drugi kraj, da bi svojim i sveopštim ponižavanjem učinila „ponosnim“ 650 potpisnika? Ako je svaki od potpisnika čak platio po jedan autobus, ipak je autobusa bilo više od toga pre neki dan pred Arenom. Znači autobuse smo plaćali i mi „nenormalni“! Ne znam da li je pristojno nazivati ovog doktora nenormalnim, ali znam da nije pošteno da on plaća autobuse, kada je već tu koleginica Nada Macura.

Da li je makar jednog od 650 zabolelo što je kandidat koga podržavaju prvo lamentirao nad sudbinom bombardovanih u Grdelici, a onda posle samo par sati kancelara zemlje koja nas je bombardovala držao za ruke i hvalio se njime u Areni? Da li su takva hipokrizija i licemerje ona „vrednost u koju veruje“ 650 njih?

Mnogo tužnih pitanja za ne manje tužne odgovore. Skupljaju se „kapilarni glasovi“, telefonski se proverava spremnost kapilarnih da se uliju u glavnu i jedinu arteriju, ali suštinski odgovor, nažalost, neće dati ni 2. avgust. Posle apela 650 čini mi se nesretnom i tužnom da smo 650, ne dana nego godina, daleko od stvarnog odgovora.

„Šta ako je sve na svetu nesporazum, šta ako je smeh zapravo plač“, bojao se Kjerkegor…

Autor je profesor Medicinskog fakulteta u Nišu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari