Pod uticajem mladog Karla Marksa, s kojim je u to vreme drugovao i često šetao uz Senu, veliki pesnik i kritički mislilac Hajnrih Hajne, godine 1844, iz Pariza piše da su vetrenjače danas postale banke. Dakako, on misli na vetrenjače s kojima se bije Don Kihot i, u stvari, na novi duh starog donkihotizma.

Jedan vek potom, Bertolt Breht, čiji su gospodin Puntila i njegov sluga Mati, zapravo Don Kihot i Sančo, zadaće svetu – u asocijaciji na Hajneovu provokaciju – znamenito retoričko pitanje: Šta je pljačka banke u odnosu na akt njenog osnivanja?

To pitanje i danas, naročito danas – kad su u opticaj pušteni lažni pojmovi poput „postistine“ i „postčinjenice“, koji u svojim metastazama uništavaju sadržaje pravih pojmova – to Brehtovo pitanje, kažem, osnova je budućnosti morala, ako će je uopšte biti. Jer čovečanstvo može da nastavi da traje i bez morala, i bez čovečnosti. Ja u to, ipak, ne verujem. Uvek će se naći oni koji i u mračnim vremenima imaju smelosti, sposobnosti i saosećanja da zapevaju pesmu o mračnim vremenima i povedu borbu protiv vetrenjača svog doba.

Između Brehta i Hajnea, i sa njima, Dostojevski, čiji je knez Miškin svojevrsni Don Kihot, a Miškinov „idiotizam“ varijetet donkihotskog ludila, piše ovako: „Sad je vreme došlo da Don Kihot ne izgleda smešan, nego zastrašujuće. On je, nema sumnje, shvatio svoju ulogu u Evropi i više se neće boriti protiv vetrenjača. Ali on i nadalje ostaje pošten vitez, i oni, vladajući i moćni, zbog toga su u golemom strahu.“

Bolje nego ijedan drugi junak, a pogotovo stoga što ga, među njima, jedinog smatramo zapravo antijunakom, Don Kihot shvata svoju ulogu u Evropi. I zato je on – paradoksalno, komičan koliko i tragičan – najvažniji lik Evrope, tačnije, najsavremeniji lik njene budućnosti.

Don Kihot je živa, heraklitovski uočena, dijalektika onog Parmenidovog suda da je misliti i biti jedno, koji stoji na početku evropske civilizacije, nikle iz temelja istovremenog početka filozofije, demokratije i pozorišta, oličenima u starogrčkim toposima akademije, agore i amfiteatra. Stoga je, između ostalog, pozorište u neraskidivoj vezi s pitanjem demokratije i uvidima filozofije; stoga je ono najpolitičnija od svih umetnosti, te pod stalnom pretnjom zabrane svojih predstava u autoritarnim režimima.

Jedinstvo bitka i vremena, bivstvovanja i duha vremena, to je ono što su sveti čitači, sveti probisveti (kako bi rekao Kolja Mićević), i tumači Servantesovog „Don Kihota“ otkrili kao krucijalni nauk i naum, kao najvišu spoznaju i borbenu praksu njegovog glavnog junaka. On se menja kroz vreme da bi uvek ostao Don Kihot. Taj Veliki Čitač knjiga, Don Kihot, za ovih četiri stotine godina, otkad je stupio na scenu Evrope, čitao je i Bihnera i Brehta i Bernharda, i nalazio se predvodnički na barikadama Pariske komune i u prevratu velikog Oktobra, i 1968. godine na ulicama Pariza da izgovori ono svoje: „Budimo realni, zahtevajmo nemoguće!“

Glas njegovog svetog duha, kako je to veleumno uvideo Sreten Marić, prolamao se i u Beogradu 27. marta 1941. u parolama: „Bolje rat nego pakt!“, „Bolje grob nego rob!“ Don Kihot je paradoksalno oličenje onog NJegoševog stiha: „Neka bude što biti ne može!“, i one Vinaverove strofe: „Novog i novog na tle ovo plačno/ Novog i novog na tle plačno ovo/ I dajte zračnog na tle ovo mračno,/ I sve raskujmo što je Gospod skov’o.“

Ovaj nam je jezik, hoću da kažem i to, zaveštao slobodu i snagu pevanja i mišljenja kojima se d dovesti u pitanje i čak raskovati sve što je nepravedno skovano. Naime, ono što je živo i plodonosno i u srpskoj poeziji jeste buntovno, kritičko, i sa zahtevom za zadovoljenje pravde, ni po babu ni po stričevima, jednom rečju – donkihotovsko: od naše narodne epske poezije – koja je stvorila donkihotovski lik Marka Kraljevića i opevala njegovog konja Šarca kao što će biti opevan Rosinant – od NJegoša i Radičevića, preko Zmaja do Disa, Crnjanskog i Vinavera.

Otkad ga je, pre više od četiri veka, Servantes izveo iz biblioteke napolje, Don Kihot se, među nama i sa nama, bori za ideale kojima ga je naučila evropska književnost. On hoće da ostvari te ideale. Knjige samo opisuju izmaštan svet, a Don Kihot odlučuje da tu maštu primeni kako bi doista izmenio svet. Knjige se ne pišu samo da bi bile čitane!

Don Kihot se rađa u svojoj odluci. On je čedo svog dela. Za njega je stvarnost samo simptom: simptom malaksale mašte i kompromisnog, kompromitujućeg mišljenja. Gledan iz perspektive stvarnosti, ideal je ludost, ali, gledana iz perspektive ideala – stvarnost je budalaština.
Sudbina Don Kihota uči nas da je ideale u životu gotovo nemoguće ostvariti, ali da je život bez borbe za ideale – ništavan. Maks Veber o tome veli: „Život je jedno dobro vrlo jadno u odnosu na dobra koja u njemu treba činiti i po cenu života.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari