Svemogući "mali Alek" 1

Pre ravno 26 godina, 24. aprila 1991. nad stadionom Crvene zvezde „Nebo se otvorilo“ i sam Bog je (ma šta to značilo) nagradio naš najtrofejniji fudbalski klub plasmanom u finale Kupa šampiona.

Jer samo tako se može objasniti odlučujući gol koji je Bajern dao sam sebi, a koji nikada ni pre ni posle toga nije viđen u svetu profesionalnog fudbala.

Na toj strani stadiona, na severnoj tribini u masi, kako se to nekada govorilo, najvatrenijih Zvezdinih navijača, bio je i Aleksandar Vučić, tada anonimni student prava. Danas je to čovek koji u Srbiji „pušta kišu“, spasava ljude iz poplava i smetova, ruši čitav jedan gradski kvart, prvo otme između 10 i 20 hiljada, pa onda povećava za po 200 – 300 dinara davno zarađene i onako bedne penzije, gradi „Kule od karata“ u „Beogradu na vodi“, čuva davno izgubljeno Kosovo, nekontrolisano povećava poreze, intervjuiše samog sebe, kreči školske toalete, „hapsi“, „tuži“ i „presuđuje“, a njegovi mediji ga uzdižu do nivoa pantokratora (božanstva). Kako taj danas toliko moćan čovek u ono vreme nije mogao da bude ni vođa delija sa Novog Beograda, pitao sam jednog od tih oficira Arkanove paravojske, koji danas upravljaju Crvenom zvezdom i suprotstavljaju se Vučićevoj ideji da se Zvezda privatizuje. Odgovor je bio zapanjujući. „On nije bio dostojan da vlada drugima, jer u nekim prelomnim trenucima za nas navijače nije umeo da vlada ni samim sobom.“ Taj i takav „mali Alek“ danas je uobrazio da je svemoguć.

Sve vam je međutim jasno, kad svakodnevno na nekoj od „njemu vernih“ TV stanica pogledate to prenapućeno lice, dok se prenemaže pokušavajući da ostavi utisak kako govori istinu, izgovarajući uvek novu laž. Neodoljivo podseća na one „lažne“ sveštenike koji se upinju da izgledaju što pobožnije, ne bi li sakrili nedostatak iskrenosti i znanja. Najjači je kad kaže: „Meni je savest mirna, ja ne kradem i nikada ništa nisam ukrao“. Kako bre ne kradeš, kad si na čelu vojske rođaka, kumova, prijatelja (tzv. brat-i-ja), koji ne znaju za Boga, od krađa na računima za struju, na cenama benzina, porezima na imovinu, sudskim taksama, do „asfaltiranja“ puteva, da Kosovo i Beograd na vodi i ne pominjemo. Kaže još: „Neću dozvoliti da mi napadaju brata“. Pa koji je faktor u ovom sistemu taj brat da ima lično obezbeđenje? Ko je i na kojim izborima glasao za njega, da bi on u društvu činio šta mu je volja? A suspenzija Ustava i vladavina kao da on i ne postoji, pa potom zatvaranje Parlamenta i pozivanje predsednice na raport umesto obrnuto – šta je sve to nego diktatura. Nijedna diktatura međutim nije ranjivija nego kad postane jasno da nije u stanju da ispuni svoj deo nepisanog društvenog ugovora.

I bez obzira šta on mislio o sebi i svojim moćima, jasno je da mu je sudbina u rukama i glavama srpske mladosti koja je krenula „Kulturom protiv diktature“. Razlika između Vučićeve i prave Srbije, kao i protesta 2000. protiv Miloševića i ovih danas protiv njega, najbolje se videla 18. aprila kada je tzv. „Večiti derbi“ između Zvezde i Partizana došao da gleda najmanji broj gledalaca u istoriji – jedva petnaestak hiljada „njegovih“ delija i grobara. Ti navijači po profesiji učeni su nasilju od Arkanovih do današnjih dana Saleta Mutavog, učeni da otimaju kad su jači, pa čak i da ubijaju. NJima je paljenje Skupštine i RTS-a 2000. bilo vrhunsko dostignuće u životu.

A za razliku od njih, ova školska i studentska mladost Srbije ispred Skupštine ima neviđeni integritet, što u prevodu znači poštenje, potpunost, nedeljivost. Integritet, to je i mogućnost kontrole vlastitih emocija u toj meri da ne prevladaju nad razumom i da održavaju dostojanstvo, kako lično tako i drugih ljudi.

Ja se i u tvoje ime, Aleksandre Vučiću, stidim pred tom pametnom decom, jer izgleda da ti „Nada Ajkula“ kao malom Aleku nije dala nijednu knjigu koja govori o stidu i sramu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari