Pravim poslednjih godina dva „testamentalna“ spiska. Na prvom su knjige koje valja pročitati pre nego što „se capne“, na drugom tekstovi, pa i o tim knjigama, što sam si obećao da ih napišem.

Prvi se otima – vreme se „skraćuje“, a uprkos žurnom čitanju, stalno dodajem naslove. Na drugom je ostala samo jedna – obećao sam, ima već – kad li prođoše četiri godine – više sebi, a manje izdavaču da napišem prikaz monografije „Zaječar – čudesna priča“.

Napisale su je Suzana Antić, Jelica Ilić i Nina Pogarčić, a izdao je Narodni muzej „Zaječar“.

Kasno je sad za klasičan prikaz, ali povoda i razloga ima i te kako. Najpre, aktuelnost je izgubio jedino čin promocije, ali knjiga nije. Nadalje, proteklih nedelja nešto „navalili“ Zaječarci nekim interesantnim naslovima, pa me prvi put hvata pisački lokalpatriotizam i vidim da će se i taj spisak produžiti ako ne požurim.

Međutim, ova knjiga ne sme ostati „nezabeležena“ pa makar i ovde, ponajmanje zbog lokalpatriotizma. Niti samo zato što se – da uprostim – najmanje bavi bitkama, odsecanjima glava, politikom, već govori jezikom ljudi, građanskog života, običaja. Ali, najpresudnije da je uvrstim pod „MORA se pisati“ bilo je (meni potresno) objašnjenje jedne od autorki zašto se monografija završava sa 2006. godinom. Reče ona tada – te je godine konačno završena DEINDUSTRIJALIZACIJA ovog grada. A ja tumačim dalje po sećanju i gledanju: šta se privatizovalo, privatizovalo se (i propalo), šta je uništeno, uništeno je. Zamro je razvoj, zapravo umro je – trend razvoja grada. A kad ugine taj trend, ljudi počinju najpre da preživljavaju, a posle…

Ostalo je samo kako da nađem povod da sve „ukolumnim“ ovde i nađoh ga gotovo slučajno. Gledam onomad na Gugl-mapama rodni krajolik i setim se da potražim malo selo Masurovce (još pedesetih je, kažu, imalo samo 27 kuća). Izbor nije bio slučajan: često sam sedamdesetih iz dvorišta kuće koja sada ne postoji gledao retka svetla tog sela u daljini iz koga sam poznavao pesnika Peru Cvetkovića. Sad na Guglu – samo šume, nigde kuće. Možda se zbunio satelit, kliknem na statistiku – poslednji popis – deset duša.

I to me asocira na onu zaječarsku de/industrijalizaciju. Ovako: pa i Masurovci su se kroz te godine „de/volovizirali“, „de/ovčarizovali“, „de/poljoprivredizovali“, depopulisali seobama, pa baš i u pravcu Zaječara.

A on je uprkos i tim doseljavanjima vrhunac naseljenosti imao 2002. godine (39.491) da bi 2011. „pao“ na 38.156 duša. Osim smrtnosti privrede i ljudi, čujem za odlaske i iseljavanja, ribolov na Aljasci itd… i nije baš starački pesimizam to što mi se nad drugim zavičajem nadvija slika opustelog rodnog kraja oličenog u – Masurovcima.

A mi kuku&lele, kukavci sinji, izgubismo i takve „uzdanice“ kakav beše Mlađan Dinkić, heroj regionalizacije i decentralizacije. Šteta što sigurno nije čuo za Masurovce! Jedino ako neki Masurovčanin ne kupi neku nekretninicu u „Beogradu na vodi“.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari