Prilično nas je začudio i iznenadio „ničim izazvani“ optimizam ministara za selo i zadruge, koji pre neko veče na RTS -u, besedeći na temu „Ima li selu spasa“, iznese mnoge „pozitivne“ primere.

Kojima se, što je već odavno postalo opšte mesto, ispravljaju greške „bivših“. Biće konkurs za mlade poljoprivrednike, gde će 300 izabranih dobiti po 10.000 evra da „počnu“. Svi koji su konkurisali dobiće povraćaj od 40 odsto za traktore. Neće biti „partijskih“ traktora. Regresirano đubrivo dobiće više od 70.000 gazdinstava. Ministar Milan (Krkobabić) reče da „nema sela bez pošte i zadruge“.

Reklamira svoj projekat „dva puta pet stotina“ (500 pošta, koje je pošeo otvarati kao direktor Pošta Srbije i 500 zadruga koje namerava otvoriti kao ministar). Ministar kao da nije skoro išao „selima u pohode“. Nema sela bez seljaka. Oni su pod „a“. Pa onda putevi, pod „b“. I tako do „š“. Gde su sportski tereni, bioskopi i pozorišta. Zadruge su negde oko slova „z“ (deveto po azbučnom redu), a pošte oko slova „p“ (devetnaesto). Kakva pošta, kakva zadruga. Ima li neko da ponudi po 2.000 po hektaru. Kuću i kačaru daju gratis. Pa neka radi i zaradi. Takva je generalna filozofija i statistika našeg većinskog sela koja, prema popisu iz 2012. godine, saopštava „jednu dobru i sve ostale loše stvari“.

Postoji ogroman potencijal od 5,1 milion hektara ukupnog, odnosno 4,2 miliona hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta. STOP (za dobre vesti). Obrađuje se, kako-tako, nešto više od 3,3 miliona hektara, a ne obrađuje se oko 900.000 hektara. Kao jedna Holadija koja sa tolike površina pravi profit od oko 70 milijardi dolara, a mi sa četiri i po puta veće površine „ubiramo“ tek oko tri milijarde. Popis reče da se u 90 odsto sela, iz godine u godinu, smanjuje broj stanovnika. Svake godine suštinski nestaje 1.200 sela, odnosno svako četvrto. Hiljadu ih je sa manje od 100 stanovnika, a 500 sa manje od 50. Mnoga od tih sela (oko 230), nemaju osnovnu školu, a oko 200 osnovnih škola imaju samo po jednog đaka. U gotovo 10 odsto sela (više od 400) nema ni jedna prodavnica. Doprinose u Penzioni fond uplaćuje samo 150.000 seljaka, dok ih je početkom 2001. godine bilo oko 500.000. Što je sasvim normalno, jer su seljaci sve stariji, prihodi sve manji, a penzija manja od 90 evra. Zato je možda i dobro što nema prodavnica. Tako da u pomenutoj emisiji ispade po onoj narodnoj: „Ko o čemu, ministri o uštipcima“. Pozitivnim primerima za našu svakodvenvu „TV ekonomiju“. U kojoj „sadašnji“ sve rade dobro, ako ima nešto da ne valja, to je zbog nasledstva „bivših“. Što je šteta za novog ministra poljoprivrede, koji, očito, nije iz gole političke priče. Vidi se da želi i da mu smetaju „partijski okovi“. Da javno i jasno kaže. Za spas sela i veću proizvodnju i izvoz, treba više para. Najvećoj šansi (mnogi kažu, i jedinoj) najviše para. Istina, treba biti pravedan i objektivan. Zadatak jeste težak. Jednačina sa mnogo nepoznatih, a malo para. Mnoge vlade su pokušavale, ali „pravi model“ kojim ćemo iskoristiti šanse i spasiti selo, nije pronađen. Poziv je i dalje otvoren.

Od više stvari koje „preskočiše“, pominjemo samo dve glavne. Gde je cajtnot pred vratima. Ministar poljoprivrede, kao „prvi“ komšija dobro zna da je Agencija za agrarna plaćanja u Šapcu, još od 2009, počela pripreme za korišćenje IPARD fondova EU od najmanje 30 miliona evra godišnje. Da su razne komisije i Generalni direktorat za poljoprivredu EU, od 2010. do 2012. godine, davale povoljne ocene za Agenciju. A onda je, verovatno zbog famozne „vertikale“, Agencija naprasno preseljena u prestonicu. A novca iz IPARD fondova još nema. Niti znamo kada će ih biti. Pošto svake godine obećavaju – „ove godine će gazdinstva moći da apliciraju“. Do sada ostade neiskorišćeno 120 „zlatnih“ miliona. Ministar ni reči. Prvi septembar ove godine je datum, od kada će, kako je predviđeno SSP-om (Sporazumom o pridruživanju i stabilizaciji) koji je u Parlamentu usvojen 2009, stranci moći da kupuju državno poljoprivredno zemljište (više od 800.000 hektara). Osim velike buke kako su to „bivši“ dozvolili, ništa konkretno nije urađeno. Iako je prvi septembar, pred vratima“. Niko da kaže da smo svi mi, te 2009. godine, bili ubeđeni da ćemo za osam godina (dakle ove godine) biti članovi EU, pa je bila normalna ova odredba. SSP-om je takođe bilo predviđeno da se od prvog septembra 2013, pa u naredne četiri godine, do početka primene, stvori zakonski okvir za prodaju strancima. Svi ćute i „grde“ prethodnike, a prvi septembar samo što nije. Mnoge zemlje Evrope su se, makar privremeno, zaštitile od prodaje zemlje strancima. Kako, o tome u narednoj kolumni.

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari