Teatralnom frazeologijom, da se nikada nikom ne ponovi, a izbegavajući ključnu reč genocid, predsednik Srbije ponovio je preksinoć da se u Srebrenici dogodio „stravičan zločin“.

On je ukazao „na iskrena osećanja sa porodicama“, nije pomenuo žrtve i izrazio nadu „da smo mi Srbi izvukli lekcije i pouke i iz tog zločina, ali i onih u Bratuncu, Oluji i da ne govorim o najstrašnijem od svih, onoga koji se desio u Jasenovcu“.

Zaboravio je da kaže o onom najstrašnijem, da su u Jasenovcu od fašista pored Srba stradali i Romi i Hrvati i Jevreji i komunisti. Olako, kao da je reč o nekoj robnoj marki, okarakterisao je genocid u Srebrenici kao pravnu formulaciju a to što Saša Janković i Čedomir Jovanović idu tamo i mogu da kažu svoje mišljenje da se tamo desio genocid, „ne obavezuje državu kao što obavezuje njega kao predsednika, premijera ili ministra spoljnih poslova“. Prećutao je, opet, da to nije privatno mišljenje dvojice opozicionara već presuda dva međunarodna suda, ustanovljena odlukama Ujedinjenih nacija.

Po principu na jednu friziranu jedna prećutana istina, Vučić pokušava da balansira i kako bi Jirgen Habermas rekao „normalizuje“ zlodela. Normalizuju se odnosi među državama ali nikako i zločini. Kao oštar kritičar nacizma, Habermas je tvrdio da umesto normalizacije zločina, Nemačka mora da preispita „oblike života“ na kojima počiva politička zajednica i identifikuje one obrasce koji su doveli do strašnih zločina. Nemačka je to uradila. Ti obrasci potisnuti su i zamenjeni drugima, što je s vremenom dovelo i do promene samog društva.

Da li je to zvanična politika u Srbiji uradila? Nije! Ista matrica, naprotiv, nekad blaže, nekada oštrije, primenjuje se i danas. U svojim ranim radovima i Vučić je veličao Mladića, danas to rade „zavetnici“ i neki njegovi saradnici (Vacić). Poricanje je postalo zvanična ideologija „ugroženog naroda“, ugroženi narod postao je fikcija koji se poziva preko televizijskog, da tapše u znak podrške i internet populizma, da pljuje, sve one koji tu podršku ne daju. I zato je razumljivo što ogromna većina mladih nema pojma šta je Srebrenica pa će mnogi od njih lako dodati… nož i žica a isto toliko je i odraslih koji ne znaju ili ne žele da znaju šta znači transparent „Žena u crnom“ 8372, i reči odgovornost, solidarnost, priznajem.

Na desetine hiljada akata, dokaza, svedočenja, transkripata, direktiva, presretnutih razgovora o planiranoj mašineriji bespoštednog ubijanja, dostupni su javnosti ako žali da sazna i suoči se se sa time. Plan i organizacija ubijanja, što govori o nameri, razlikuju genocid od teškog zločina koji u ratnim uslovima može da bude i nenameran.

„Još 3.500 paketa treba raspodeliti“, a paketi su ljudi, navodi u jednom od svojih tekstova Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo, poruku bezbednjaka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, Ljubiše Beare, komandantu Drinskog korpusa Radislavu Krstiću u presretnutom razgovoru 15. jula i još se žučno prepire sa predsednikom bratunačkog SDS-a Miroslavom Deronjićem o tome gde treba pobiti zarobljenike na području Bratunca ili Zvornika. Pobijeni su u obe opštine. Mašine za kopanje i utovar tela čekale su na mestima pogubljenja, baš kao što su i autobusi za prisilno premeštanje žena i dece bili unapred naručeni, kao što je bio naručen osmeh Ratka Mladića dok je deci delio čokoladice. Spaljivanje dokumenata zarobljenih uz spikerski ravnodušno objašnjenje Holanđanima da im više neće trebati, izostavljanje izveštaja u VRS o zarobljenima, asanacija terena ne mogu, sakriti tragičnu istinu o Srebrenici koju je Mladić, kako je sam slavodobitno rekao, poklonio Srbima i ostvario strateški cilj rukovodstva bosanskih Srba.

Sudska je činjenica da su svi Muslimani, koji su uhvaćeni u akciji „pakovanja“ poubijani. 8372 života prekinuto je monstruoznom organizacijom ubijanja.

Javni čas Fonda za humanitarno pravo, paljenje sveća Inicijative mladih žrtvama genocida i nizom drugih akcija uglavnom nevladinih organizacija, pokazuje se da u Srbiji, ipak, postoje ljudi koji se protive poricanju i politici zaborava i ne pristaju na ravnodušnost vlasti prema onima koji ratne zločince slave kao heroje.

Zločine su počinili pojedinci a sama vlast, kao u ratu tako i u miru, daje odlučujući ton odnosu prema njima. I dok se taj ton ne promeni, Srebrenica 8372 ostaje stalni i nerazrešivi uvod u prošlost koja već uništava sadašnjost, ali će i dobar deo budućnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari