„Vratija se barba iz Amerike, pa se šeta cili dan po rivi“, ako se još ko seća tih stihova starog ex-Yu pop hita iz našeg detinjstva.

I evo gde se naš barba-Vučić vratio iz Amerike, zabrinutiji nego pre odlaska, tako da nešto i ne šeta po ceo dan slavodobitno po TV kanalima (kako je umeo, i dobro je da ne šeta toliko).

S obzirom na alarmantne najave pre Vučićevog odlaska u SAD, o tome kako će ovog puta morati da se izjasni „ili-ili“, plasirane u medijima, ništa od toga nismo čuli ni videli. Srećom.

Ali, na stranu sad sve to o čemu mi, građani, ne možemo ništa znati. Hajde da obrnemo stvari i pogledamo šta je sve predsednik Srbije, barba Vučić, zatekao vrativši se u Srbiju?

Zatekao je raspad raspada koji je ostavio. Društvo koje je nadmašilo Pekinpoove „Ulične pse“, koje se kao besno bestijalno stvorenje okreće oko svoje ose u pokušaju da smrtno ugrize samo sebe.

Zatekao je društvo u kome ne jede revolucija svoju decu, nego svoju decu jede kontrarevolucija. Koja se dogodila, mi ne znamo tačno kad, ali koja traje dugo. Kontrarevolucija koja je evoluirala u opasni oblik jednog kontraporetka u kojem je ukinuta svaka autentičnost (autentičnost komunikacije, informisanja, socijalne empatije, brige o deci, starima, bolesnima, radnicima, seljacima, autentičnost istorijske introspekcije, istorijske samospoznaje kao putokazu za bilo kakvo određenje i znanje o tome ko smo kao društvo, kao narod, šta su nam koreni, uzori, vrline, slabosti, mane…).

Na površinu je isplivao jedan zastrašujući blasfemični oblik pretpolitičkog društvenog (ne)uređenja, gde je i moć vlastodržaca, naizgled bezobalna, zapravo omeđena podzemnim feudalnim burazerskim trange-frange odnosima kapitala i njegovih privatnih čuvara i crnoberzijanaca i pomahnitalog lumpen-proleterijata. Zato je sva bestijalnost kojoj svedočimo (porodična nasilja na načine kakve Srbija ne pamti) samo puka posledica i simptom tekućeg raspada društva.

Ne treba zaboraviti da je još koliko pre petnaestak godina tadašnji premijer Zoran Đinđić izrekao rečenicu da jeste bivalo da neka država ima svoju mafiju, ali da nije bivalo da mafija ima svoju državu. Petnaestak godina je istorijski mala distanca, ukoliko je njegova dijagnoza bila tačna, da se takva situacija izmeni, a da država preko noći ozdravi.

Prema tome, koliko god da smo kivni na barba Vučića, ne možemo njemu natovariti ceo greh sunovrata našeg zajedničkog društva. Za ovakav pad potrebne su decenije lopovluka, bolesnog bogaćenja pojedinaca, što je pratilo urušavanje svih vrednosti, ubijanja kulture, kastriranja medija, širenja nezdrave konkurencije, širenja mržnje svih prema svima, porodične, unutar državne, regionalne, globalne. Mi živimo predugo već u kaljuzi državne (ne)uređenosti, u društvu koje se najbolje definiše Šekspirom:

„Oprostite mi moju propoved/Jer u ovo vreme gnojavo od greha/ vrlina mora porok moliti za oproštaj/ treba pred njim da se svija/ Moleći da mu čini dobročinstva.“ (Šekspir)

Uzrok bolesti srpskog društva nećemo naći čeprkanjem po dnevnopolitičkim izjavama ni vlasti ni opozicije, niti je taj uzrok stvoren tek dolaskom barba-Vučića na vlast, ali mu on uspešno tercira samim nečinjenjem da se išta pomeri iz mrtve tačke, pukim održavanjem statusa kvo. Jer, da se ne lažemo, najveća mana Vučića nije ni neznanje, ni nekakvo diktatorstvo, već strah da išta suštinski promeni. Zato je sve gore i gore. Da li je barba srećan zbog toga? Nije. Da li bi voleo da bude hrabar i menja? O, da. Da li će ikada skupiti petlju za to? O, ne.

Da li imamo na vidiku nekog, ikog, ko se može pojaviti i uneti hrabrost, zdrave rezone, čistu biografiju, i istinski želeti da izgradi društvo dobro za buduće generacije, a dostojno predaka? Nejasno je. Ako znate nekog, javite, da ga zaista podržimo.

Vratija se barba. Jelte? A ‘di je bija? A što je bija? Tja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari