Na pola puta ka priznanju Kosova 1Zoran Ivošević Foto: Medija centar

U autorskom tekstu u „Blicu“ 24.07. godine, predsednik Aleksandar Vučić poziva „Srbe i druge građane Srbije“ da se o „unutrašnjem dijalogu o Kosovu“ odrede prema problemu koji odlučujuće utiče na „budućnost naše zemlje i naroda“.

Pritom previđa da je taj dijalog već otvoren briselskim razgovorima sa „privremenim organima iz Prištine“, koji treba da dovedu do „normalizacije odnosa“ sa samoproklamovanom državom kosmetskih Albanaca nazvanom Kosovo.

Briselski razgovori su otpočeli pre Vučićevog ulaska u Vladu, a posle njegovog ulaska Republika Srbija i samozvana država Kosovo zaključili su 19.04.2013. uz posredovanje EU, Briselski sporazum čiji je zvanični naziv – Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa.

Ovaj sporazum je neustavan, jer je srpska strana pristala da se u njenoj južnoj pokrajini organi lokalne samouprave, lokalni izbori, policija i pravosudne vlasti ne uređuju zakonima Srbije, kako predviđa njen Ustav, nego zakonima surogat države Kosova. Tako je otvoren i proces dezintegracije Srbije kao jedinstvene i nedeljive države kakva, po članu 8. Ustava, mora da bude. Ali, tim sporazumom otvoren je i proces integracije kosovske surogat države u međunarodnu zajednicu. Tačka 14. Briselskog sporazuma glasi: „Dogovoreno je da nijedna strana neće blokirati ili podsticati druge da blokiraju napredak druge strane na njenom putu ka Evropskoj uniji.“ Kako u tu uniju mogu ući samo članice sa punim kapacitetom državnosti, Srbiju očekuje suočavanje sa nužnošću priznanja Kosova zato što se potreban stepen državnosti ne može dostići bez članstva u UN koje neće biti moguće dok Srbija odbija priznanje. Pošto se to odbijanje može tretirati i kao blokiranje napretka Kosova ka EU, ono može biti shvaćeno i kao narušavanje Briselskog sporazuma.

Ako smo Briselskim sporazumom na sve ove mogućnosti pristali, a jesmo, onda se može reći da smo diskretno najavili i buduće priznanje samoproklamovane države Kosovo. Ta najava je bila ugrožena predlogom 25 narodnih poslanika za ocenu ustavnosti sporazuma, ali pošto je Ustavni sud predlog odbacio, ispoljavajući lojalnost Vladi a ne Ustavu, put ka najavljenom priznanju ostao je prohodan. Kada smo na tom putu stigli do sredine, predsednik Vučić, koji je taj put i trasirao, uputio je u autorskom tekstu poziv za unutrašnji dijalog. Iz tog teksta se vidi da autor već korača drugom polovinom tog puta, rešen da teret kosovskog problema ne ostavi budućoj generaciji. U Vučićevom tekstu KiM se pominje samo u uvodnoj rečenici, dok se u njegovoj supstancionoj građi govori isključivo o Kosovu, kao surogat državi. O tome svedoče iskazi da mi, kao narod, moramo biti realni, da ne možemo čekati da nam u ruke dođe ono što smo davno izgubili i da rešenje problema ne leži u našim mitovima. Realnost nije samo većina albanskog stanovništva na Kosmetu, nego i važeći Ustav Srbije, važeća Rezolucija OUN broj 1244, većina srpskog i drugog nealbanskog stanovništva na severu Kosmeta, većinsko vlasništvo Srbije na infrastrukturnim i drugim objektima, vlasništvo SPC na kosmetskim verskim objektima itd. Predsednik opominje da uzalud čekamo ono što samo davno izgubili, a morao bi znati (bar kao pravnik) da oteto i uzurpirano ne može biti i izgubljeno. Mit je bajka, odnosno junačka ili čudnovata priča o događajima iz života natprirodnih i božanskih bića (Vujaklijin rečnik) a prava Srbije na teritoriju KiM se ne zasnivaju ni na takvim pričama, ni na mitologiji, ni na mitomaniji, već na prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, Ustavu, zakonima i pravdi.

Predsednik Vučić bi, stoga, morao da pazi šta govori jer on, po Ustavu izražava državno jedinstvo zemlje, predstavljajući je ovde i u svetu. Na to ga obavezuje i zakletva da će „sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju, kao njen sastavni deo.“ Nedavno data zakletva još se nije ni ohladila a on ju je izneverio rečima da uzalud čekamo ono što smo u južnoj srpskoj pokrajini davno izgubili.

Neiskrenost njegove zakletve stvara sumnju u iskrenost poziva na dijalog. Dijalog bi morao biti stariji od Briselskog sporazuma, a nije. Ipak, i zakasneli poziv mogao bi postati stariji kada bi srpska strana raskinula Briselski sporazum zbog neizvršenja obaveze druge strane da formira zajednicu srpskih opština, i kada bi poziv na dijalog bio lišen iskaza koji navode na opciju priznanja. Pod tim uslovom dijalog bi mogao da dovede do platforme za pregovore sa predstavnicima surogat države Kosova, ali smo platforme predsednika države i Narodne skupštine imali i ranije pa ih nismo uvažavali.

Slažem se sa predsednikom da su mnogi Srbi, ali ne i svi, pred kosmetskim problemom držali glavu u pesku kao nojevi. Zato bi bilo dobro da i on izvuče glavu iz peska i suoči sa problemom. On jeste složen, ali se svodi na sledeće: unutrašnji dijalog srpske i albanske zajednice treba da dovede samo do normalizacije odnosa između okrnjene države Srbije i nedovršene samoproklamovane države Kosova nastale na teritoriji južne srpske pokrajine. Normalizacija, kada bude postignuta, trajaće sve do konačnog razrešenja kosmetskog čvora. U tom razrešenju treba da učestvuju, pored strana u sporu, i predstavnici međunarodne zajednice zato što je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova, koordinisano iz Vašingtona i Brisela, podstaklo, kao negativni presedan, i prekrajanje granica u Gruziji i Ukrajini, koordinisano iz Moskve.

Do konačnog rešenja kosovskog problema ne može, dakle, doći ni brzo ni lako. Zato moramo biti strpljivi, čekajući pravo i bolje vreme. Makar taj problem rešavala i naša deca.

Autor je bivši sudija Vrhovnog suda Srbije i univerzitetski profesor u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari