Dragi Mustafa,
Debatujući o ljubavi naših ‘malih’ naroda, prema onim ‘velikim’, i o uticaju ambasadora svetskih sila u političkom životu Srba i Albanaca, napomenuo si da je ljubav Albanaca prema Americi postala već poslovična.

Podsetio si kako ste vi Albanci dočekali euforično američkog predsednika DŽordža Buša mlađeg 2007. Beše li, Mustafa, to onda kad ste Bušu u celoj toj gunguli ukrali ručni sat?

Već sam ti, mislim negde u Tirani kad smo se sreli, naglasio da ste vi Albanci (iz Albanije) bar dva puta osvojili simpatije Srba: Prvi put kad niste sedeli skrštenih ruku, već ste nakon kraha piramidalnih štedionica, uzeli puške u ruke, za razliku od građana Srbije koji nisu pokazali neku borbenost po tom pitanju, a drugi put kad ste pobrali simpatije vaskolikog srpstva – bila je ta pomenuta krađa sata Bušu, koja je bar na momenat malo i relaksirala ovdašnji antiamerikanizam.

Pomenuo sam ti već i da je među fanovima ‘Simpsonovih’ u Srbiji (jedan sam od njih) među najpopularnijim epizodama ona o ‘malom Albancu’: U nekoj međunarodnoj razmeni dece Bart Simpson ide u Francusku, gde doživljava maltretiranje, dok u kuću Simpsonovih u Springfildu dolazi mali Albanac. Ubrzo se ispostavlja da je mali Albanac, Bartov vršnjak, u stvari agent Sigurimija. Mali Albanac ne krije koliko je zločest, i trudi se da špijunira što više može. Tačnije, cilj mu je nuklearna elektrana u kojoj radi Homer. I što je mali Albanac zločestiji, Simpsonovi ga sve više vole. Ubrzo ga provaljuje Ef-Bi-Aj, koji ga deportuje iz SAD. Dok mali Albanac zločestog osmeha, uz pratnju policajaca ulazi u avion, Simpsonovi mašu i ridaju, a Homer mu dobacuje: ‘Nemoj da se sekiraš, one planove elektrane koje si mi tražio poslaću ti poštom’.

Jedan moj kolega je neki moj tekst o ‘malom Albancu’ iz ‘Simpsonovih’ predočio i Ediju Rami kad je ovaj bio u Beogradu.

Napisao si mi i da je Ismailj Morina, koji je komandovao famoznim dronom na utakmici Srbije i Albanije u Beogradu, ušao u panteon albanske časti i ponosa.

Bizarne su i često ekstravagantne balkanske potrebe da se dokaže ‘naša (nacionalna) stvar’. Evo ti primera koji je malo poznati beogradski urbani mit: Iščekivali su se dugo The Rolling Stones u Beogradu. Govorilo se da ništa više neće biti isto kad oni dođu – u smislu da će se tim koncertom overiti naša svetla budućnost i da više nema nazad. I stigli su konačno 2007. Probaću, Mustafa, da te za trenutak odvedem u tu magičnu beogradsku noć, juna 2007: Mik DŽeger se potrudio da nauči dovoljno srpskog, da potvrdi da je gospodin (‘Dobro veče Srbija! Zdravo Beograd! Fala vam lepo! Presrećni smo što smo ovde! Konačno smo stigli!), ali i da bude crtu iznad kurtoazije, kad je pratećem vokalu Lizi Fišer dobacio kako joj je suknja lepa, a sandale ružne. Nije DŽeger propustio tada da pozdravi ni fanove iz regiona. Na njegovo pitanje ‘da li vam je dobro?’, najbolji odgovori bile su i reakcije na Midnight Rambler (kad je DŽeger zasvirao na usnoj harmonici). Da se nešto desilo te noći, moglo je sve biti drugačije. Dakle, urbana legenda kaže da DŽeger nije naučio ono malo srpskog, već da mu je tobože neko suflirao na ‘bubicu’ šta da kaže, i da je skoro sve bilo ‘završeno’ da mu se razloženo na slogove dojavi da kaže: ‘Ko-so-vo je sr-ce Sr-bi-je’ (podsećam te da je Vojislav Koštunica tada premijer, a to skandiranje se vezuje za njegovo vreme), i da je u poslednjem času taj srpski plan raskrinkan i sprečen. A da je to tada prošlo sve bi bilo smešno – čak i potonji dron sa zastavom ‘Velike Albanije’. Šta bi, Mustafa, na istorijskom kantaru performans Ismailj Morine bio u odnosu na DŽegerove neizgovorene reči?

Kako, Mustafa, dole u Tirani gledate na slučaj katalonskog separatizma? Na traumatični referendum i sve što ga je pratilo? U Srbiji su pomešana osećanja: Mnogi, uključujući i predsednika Vučića, smatraju da je mečka zaigrala i pred njihovim vratima (vratima Evrope koja je većinski priznala Kosovo), ali nisu srećni što se sve to dešava u Španiji koja nije priznala Kosovo. Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić kaže da je priznanjem Kosova otvorena Pandorina kutija. U Srbiji zvaničnici ističu dvostruke aršine EU.

Ministar Dačić je veliki promoter ‘razgraničenja’ s Albancima. Jedan stari predlog za izborni slogan njegove Socijalističke partije Srbije glasio je ‘Ibar je granica’!, ali se tada učinio prejak, pa je bio povučen pre kampanje.

Hrvatski komunista i bitan Titov saradnik Vladimir Bakarić skovao je sintagmu ‘federiranje federacije’. Ona je bila eufemizam za konfederalne elemente jugoslovenskog ustava iz 1974, ali ‘federiranje federacije’ izgleda ima i šire – evropske potencijale.

Još malo o fudbalu i politici, jer žreb je učinio da Partizan i Skenderbeg budu u istoj grupi Lige Evrope. Kad je Partizan 2011. izbacio iz Evrope Škendiju iz Tetova, govorilo se da je na putu da izleči ‘kompleks Fljamurtarija’ koji ga je (sezona 1987/88) izbacio iz Evrope. Spektakularnim golom Sokolja Kušte u rašlje na beogradskom stadionu Jugoslovenske narodne armije (JNA). Zatreslo se i čulo do Slavije – beogradskog kružnog toka koji uz mnogo pratećih kontroverzi sad renovira Vučićeva lokalna vlast. Navijači Crvene zvezde (najvećeg rivala Partizana) zaboravljaju da je te sezone Fljamurtari posle Partizana izbacio i Aue iz DDR-a, da bi ga tek zaustavila Barselona sa Šusterom i Linekerom. Na Kamp Nou Fljamurtari je poveo, pa primio tri gola od kojih je izjednačujući bio krajnje sumnjiv. U Valoni je pobedio Barsu sa 1:0. Strelac opet Sokolj Kušta! Slabo ko, dragi Mustafa, u Srbiji zna kakav je tim bio taj Fljamurtari. Partizan su dugo ponižavali zbog tog poraza. Ružna je osobina da su se Jugosloveni iz ‘liberalnog komunizma’ nekada arogantno odnosili prema građanima iz zemalja rigidnog komunističkog istoka Evrope. U Partizanu su, inače, igrali veliki albanski fudbaleri – Fadilj Vokri s Kosova je verovatno najveći među njima.

Sad malo o Zvezdi, koja je postala prvak Evrope u Bariju 1991. Tada je klub imao neobično moderan i efikasan menadžment, netipičan za komunističke zemlje. Igrala je Zvezda u moćnoj jugoslovenskoj ligi. Tih godina imala ‘samo’ desetak puta manji budžet od Real Madrida ili Bajerna, a danas je to apsurdno porediti. Zvezda je dovodila najtalentovanije fudbalere iz cele bivše Jugoslavije (ne samo ‘srpskih zemalja’ iako je bila srpski brend i institucija). U njoj su igrali najbolji Hrvat (Prosinečki), najbolji Crnogorac (Savićević), najbolji Makedonac (Pančev), a bežeći od režima Čaušeskog stigao je i najbolji Rumun (Belodedić). Zvezda je pre neki dan pobedila Keln u gostima, a izgubila je od njega tragično u sezoni pred Bari iako je onda bila neuporedivo jača.

Dejan Stanković, moćni fudbaler Zvezde iz generacije posle Barija, napravio je veliku karijeru u Italiji. U Interu je postigao sve što nije Darko Pančev. U prvom kolu ‘kalča’, tog avgusta 2013. Stanković se uz mnogo emocija oprostio od dresa Intera i aktivnog igranja. Dugo je tadašnji gazda Intera Masimo Morati (danas je Inter kineski) tražio dobitnu kombinaciju ne štedeći milione. Podsećam da je leta 1999. postavio svetski rekord kupivši Kristijana Vijerija za 48 miliona neke čvrste valute. Iako se ispostavilo da je dobitna kombinacija postignuta tek kupovinom Milita, Eta i Snajdera, odnosno dovođenjem Murinja, ne treba zaboraviti da su ‘prokletstvo Interovog križnog puta’ skinuli Šveđanin bosanskog porekla Zlatan Ibrahimović, Srbi – Dejan Stanković i Siniša Mihajlović, odnosno njihov trener Mančini. Sad su u Interu glavni Hrvati Perišić i Brozović. U avgustu kad Hrvatska slavi jedan od temelja svog identiteta i narativa – za njih oslobodilačku vojnu operaciju ‘Oluja’ (1995), koja za Srbe znači zločin etničkog čišćenja, na Interovom sajtu se pojavila čestitka hrvatskim braniteljima, koja je ekspresno sklonjena, a u Srbiji se smatra da je to urađeno nakon intervencije Dejana Stankovića, koji je objasnio kompleksnost datuma.

Da li je navijačima iz Srbije bilo teže kad su videli Interovu čestitku braniteljima nego hrvatskim kad su navijači Lacija 2000. odali počast Željku Ražnatoviću Arkanu?

Mustafa, konačno su u Srbiju stigli prvi, dugonajavljivani ‘migovi’ iz Rusije. Hrvatska je takođe krenula u obnovu vazdušnih snaga. Kupiće, izgleda, ili ‘fantome’ ili švedske ‘gripene’. Odložena je Vučićeva poseta Zagrebu planirana za novembar. Razlog je najverovatnije spomenik podignut pre neki dan u Beogradu majoru bivše JNA Milanu Tepiću, koji je septembra 1991. godine izazvao eksploziju u vojnom skladištu u Bjelovaru kako ono ne bi palo u hrvatske ruke. Tepić je poginuo, kao i jedanaest hrvatskih branitelja. Za Srbe on je heroj, za Hrvate zločinac.

Stara, naivna, priča da će Srbija i Hrvatska prevazići traumatičnu prošlost na nemačko-francuski način postaje sve bespredmetnija. Sa trkom u naoružanju i sa svojim narativima i identitetima, Srbija i Hrvatska sve više liče na balkansku Indiju i Pakistan. Imamo li, Mustafa, tako zgodno poređenje za Albaniju i Srbiju? 

* Ovaj tekst deo je programa razmene priloga između listova Danas iz Beograda i Mapo iz Tirane, sa ciljem unapređivanja komunikacije i boljeg međusobnog razumevanje zajednica u Albaniji i Srbiji. Projekat podržavaju Ambasada Republike Albanije u Srbiji i Misije OEBS-a u Srbiji. Stavovi, mišljenja, zaključci, pretpostavke i druge informacije autora (prepisku vode Mustafa Nano i Zoran Panović) izražene u ovom članku, ne predstavljaju nužno i mišljenje ili stav Ministarstva inostranih poslova Republike Albanije ili Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari