Mrzeti Biljanu 1Foto: Stanislav Milojković

Vest o izabranom idejnom rešenju za spomen-obeležje Zoranu Đinđiću u Beogradu čiji su autori vajar Mrđan Bajić i dramski pisac Biljana Srbljanović pokrenula je lavinu negativnih komentara u domaćoj javnosti.

Takozvana “Strela” kako su je “kritičari” nazvali, poslužila je da se njeni autori proglase kolaboracionistima sa Vučićevom vlašću, a neki su išli tako daleko da tvrde da ovaj “spomenik” zapravo veliča “treći metak”, lažnu teoriju o famoznom metku koji je ubio Đinđića, a koju već skoro 15 godina i dalje u javnosti brane Đinđićevi politički neprijatelji i saučesnici njegovih egzekutora.

Takvim “čitanjem” ovog dela, njegovi autori su implicitno svrstani rame uz rame sa Koštuničinim DSS-om, Aleksandrom Tijanićem, mitropolitom Amfilohijem i ostalim brojnim članovima neformalnog zločinačkog udruženja koje je odgovorno za medijsku i političku hajku na Đinđića koja je pripremila teren u kojoj je njegovo streljanje (metkom, ne strelom) bilo moguće i očekivano pre skoro 15 godina.

Međutim, budimo od početka otvoreni – idejno rešenje spomen-obeležja Đinđiću (pojam koji se u modernim komemorativnim i memorijalnim praksama razlikuje od “spomenika”) više od svega je poslužilo za mučke medijske napade i poziv na linč Biljane Srbljanović.

Navikli smo da Biljana bude omiljena meta tabloidima i desničarskim glasilima, kao i njihovim istomišljenicima koji odavno kreiraju naš javni diskurs preko mejnstrim medija. Prethodne dve decenije, ova žena je redovna tema u domaćoj javnosti, gde se njen privatni i javni život u beskraj žvaću i prežvakavaju, njeni politički stavovi osuđuju i odbacuju, njena dela nipodaštavaju, a ona sama proglašava izdajnicom i legitimnim objektom mržnje. Mrzeti Biljanu odavno je u našoj javnosti normalizovano, kao što je slučaj i sa mnogim drugim istaknutim ženama, uglavnom borkinjama za ljudska prava i zagovornicama suočavanja sa našom ratno-zločinačkom prošlošću.

Bitnu razliku ovoga puta, međutim, čini i onaj deo naše javnosti koji je deklarativno na suprotnoj strani od srpskih ultranacionalista, obožavalaca Ratka Mladića, negatora genocida u Srebrenici, ratnih zločina na Kosovu i ostalih zločina koje su počinile srpske snage u agresorskim ratovima Srbije devedesetih. Ovaj deo javnosti sada je, ćutnjom ili otvorenim slaganjem, udružen sa tom glasnom većinom u medijskom gaženju Biljane Srbljanović, za šta je kao povod poslužio rad koji je, na anonimnom konkursu grada Beograda, a od strane međunarodnog i stručnog žirija – izabran za najbolji.

Treba primetiti da meta napada nije autor skulpture, te sada čuvene “Strele”, Mrđan Bajić, meta napada nisu ni članovi žirija (svi muškarci), meta napada nije ni omraženi gradski menadžer Goran Vesić, čak ni Siniša Mali ili njihov politički šef Aleksandar Vučić – već se sva buka i bes sručila na koautorku ovog dela Biljanu Srbljanović. Jedan od razloga za to je lakoća sa kojom se Srbljanović već godinama napada i razvlači kroz blato srpskih medija. Ta lakoća dolazi ne samo zbog naše naviknutosti na gotovo neprekidnu hajku protiv nje koja je sada prerasla u svakodnevne otvorene pretnje smrću, našeg neprimećivanja stotina izjava, tekstova i komentara u kojoj se njena ličnost blati i unižava, našeg neuviđanja činjenice da je posle sveg ovog vremena postala dehumanizovan, “love to hate” objekat, već i zato što je, prvo i osnovno – žena.

Zašto kritičari i kritičarke spomen-obeležja Đinđiću nisu ovako otvoreno i bezdušno napali autora “problematične” skulpture Mrđana Bajića? Ili muškarce iz stručne komisije koja je rad odabrala? Ili gradsku vlast koju vode Mali i Vesić? (Podrazumeva se naravno da ovde ne pozivam na bilo čiji medijski linč umesto napada na Srbljanović.) Očigledno je, međutim, da njen pol oduvek ima veze sa lakoćom na koji je, jednako i muškarci i žene, napadaju i javno vređaju. To ne čudi, imajući u vidu neravnopravan položaj i zlostavljanje žena u našem društvu koje ženu smatra nižom vrstom, protiv koje je sve dozvoljeno, od pretnji smrću anonimnih komentatora na internetu do femicida. Međutim, kada učestvovanje u zlostavljanju bilo koje, pa i žene Srbljanović, dolazi od onog dela javnosti koji se samoproglasio “progresivinim” i “boljim, lepšim, pristojnijim” delom Srbije, treba priznati da je društvo u kome živimo ponovo pronašlo svoje novo dno.

Mnogi će posle ovih reči burno negodovati i reći da se ovde radi o kritici “spomenika” i ničemu više. Međutim, kvalifikacije i obrazovanje “kritičara” koji su do sada iznosili svoja cenjena smatranja o ovom delu su u najmanju ruku – upitna. Do sada nismo videli niti jednu kritiku od strane ljudi koji čine ono što zovemo stručnom javnošću, nijednog istoričara ili istoričarku umetnosti, kustosa ili kustoskinju, da “Streli” traže zamerku. To ne znači da ih neće biti, jer je i ovo delo, kao i svako drugo, podložno kritici i obrazovanih i neobrazovanih. Ono je ipak javna stvar, i legitimno je da se “sviđa” ili “ne sviđa” najširoj publici sa kojom i treba da komunicira. To, međutim, ne treba brkati sa nedostatkom kritika na račun ovog dela od strane stručnjaka. Razlozi za taj ključni nedostatak je možda, eto samo možda, jer “struka” zna da je ovo idejno rešenje, ako ništa drugo, u duhu savremenih memorijalnih praksi, obzirom na postojanje hiljada dela koja na sličan način obeležavaju živote, stratišta, ljude i događaje, a koje možemo naći u svetskim muzejima i javnim mestima od Njujorka preko Berlina do Tokija. Ocenjivanje uspešnosti tog dela, međutim, trebalo bi ostaviti onima koji o tome bar nešto znaju. Ponovimo, ovim se ne ukida legitimno izražavanje simpatija ili nesimpatija prema delu od strane bilo koga, ali otrovni, ciljani napadi na jednu od njegovih autora su nešto sasvim drugo.

Tu dolazimo i do suštine i Biljaninog novootkrivenog greha, jer je pljuvanje po “Streli” preko noći postalo test političke i moralne ispravnosti, zbog preovladavajućeg mišljenja da je “spomenik Đinđiću” poslednji u nizu pokušaja pranja biografije njegovog političkog arheneprijatelja, današnjeg predsednika Srbije, Aleksandra Vučića.

Odavno je postalo opšte mesto misliti da je učestvovati u bilo kakvom, a posebno tako prljavom poslu podizanja spomenika Đinđiću na 15. godišnjicu atentata od strane onih koji su to ubistvo slavili, lakmus test za moralnu i političku ispravnost. Svako učestvovanje u tome unapred je proglašeno za neprihvatljivo, sramotno i kolaboracionističko. I to sve uprkos činjenici, sviđala se ona nekome ili ne, da je odluka o izboru idejnog rešenja za spomen-obeležje Đinđiću bio u rukama nezavisnih stručnjaka, a ne Vučića ili njegovih partijskih vojnika. Ovde zapravo smeta to što su Vučić i njegovi raspisali taj konkurs, pa su svi koji su se odazvali i poslali svoje radove, automatski svrstani u saučesnike onih koji su slavili dan kada je Đinđićev ubijen.

Kako je Biljana Srbljanović prethodnih 15 godina to malo prijateljskog javnog prostora neprestano koristila za beskonačne apele i pritisak za otkrivanje inspiratora i rasvetljavanje političke pozadine koja je dovela do atentata na Đinđića, “šok i neverica” da uopšte učestvuje u konkursu koji raspisuje gradska vlada koju vode naprednjaci mutirali su u njeno blaćenje kao saučesnice u tom zločinu. Izbor dela čija je koautorka, ponovimo – ne od strane političara, već svetski cenjenih stručnjaka – samo je poslužilo za punu legitimaciju tog ciničnog i sramnog mišljenja koje je ovih dana metastaziralo u našoj javnosti. Postoji bezbroj dokaza da je Biljana jedna od retkih učesnica našeg javnog života koja je i onda i danas, često rizikujući mnogo, insistirala na političkoj i krivičnoj odgovornosti svih koji su učestvovali u atentatu. Njen oštar jezik, bilo kada govori ili piše, je od devedesetih do danas uperen protiv svega što simbolički, moralno i politički predstavlja Aleksandar Vučić i njegova današnja vlast.

Ova nastala halabuka zapravo se svodi na još jedan u nizu našeg palanačkog rituala javnog procenjivanja nečijeg morala ili političke podobnosti, po uvek promenljivim kriterijumima, pa čak i kad se radi o osvedočenim borcima za javni interes – u ovom slučaju osobe koja se deceniju i po javno i neprestano zalaže za otkrivanje zaverenika koji su Đinđića ubili.

Izgleda da kritičarima “Strele” bliskim bivšoj vlasti i njenim današnjim frakcijama iz opozicije, način sećanja na Zorana Đinđića zapravo ni nije bitan, čini se da im ni sam Đinđić nije bitan – jer da jeste, zašto nešto nije već urađeno po ovom pitanju od 2003. do 2012. godine? Zar samoproglašeni “istinski Zoranovi naslednici” koji danas urlaju na autore “Strele”, nisu bili u prilici da mu podignu bezbroj “podobnih” spomenika ali i mnogo važnije – da ne opstruišu i na kraju unište svaku nadu da će do ispitivanja političke pozadine atentata ikada doći, umesto čega su, amnestirali i normalizovali podržavaoce Đinđićevih egzekutora? Zar nije, u najmanju ruku, nedosledno, prezirati one koji svojim delom danas pokušavaju da sačuvaju pravo na sećanje na Đinđića, a istovremeno ćutati dok Vučićevi politički protivnici u svojim redovima imaju osvedočene prijatelje njegovih ubica i huškače na njegovo ubistvo?

Mrzeti Biljanu je “njima” uvek bilo lako, a “naš” veliki poraz i sramota je da se ta lakoća ovih dana tako prirodno izražava i od strane onih koji su navodno žestoki protivnici novoradikalske vlasti, a među kojima ima i Legijinih prijatelja, koje nova pristojna opozicija promoviše po beogradskim trgovima, a čemu malo ko ima šta da zameri. Lakše je i udobnije, umesto toga, gaziti dežurne krivce, među koje spada i Biljana, što su svojim snagama, kako su jedino znali i umeli, probali (i uspeli!) da sačuvaju mesto javnog sećanja na Đinđića od relativizatora atentata na njega, među kojima ima i mnogo “njegovih.”

Nije prvi put da nam nedostaje solidarnosti sa žrtvama bilo koje vrste nasilja, pa i ove, koje je za sada još uvek verbalno, a upereno je protiv Biljane Srbljanović, iako je svaki put sve teže tome prisustvovati i naći reči podrške zbog siline opšte prihvaćenog i tako normalizovanog nasilničkog ponašanja. Takvo grozno stanje u kome se naše društvo nalazi ne opravdava i ne dozvoljava nam da ćutimo nad ovim linčom, jer je tišina, kao i uvek kada prisustvujemo bilo kojoj vrsti nasilja, znak saučesništva i naše sramote.

Autor je aktivista za ljudska prava i saradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u Njujorku, SAD.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari