Između genocida u Jasenovcu i genocida u Srebrenici pedeset je godina.

Ima li ikakve razumne nade da se na jugoslovenskom prostoru u narednih pedeset godina neće dogoditi iznova sličan zločin, koji smo sve donedavno nazivali bratoubilačkim?

Nema razumne nade za to. Ako, uopšte, danas i ima razuma u javnom vremenu, onda taj razum opominje da će se zločini sličnih razmera najverovatnije ponoviti. Zašto? Zato što je struktura politike trenutnog mira genocidna. Zato što je takva vladajuća politička kultura.

Postoje naredbodavci zločina, postoje organizatori zločina, postoje izvršioci zločina. Sve njih, ubrzo ili usporeno, možemo dovesti pred lice pravde.

Uzmimo za primer zločin u Srebrenici. Izvršioci su vojnici, ali i dobrovoljci. Neki su osuđeni zbog ovog izvršenja, neki nisu ni optuženi. Organizator zločina je pukovnik LJubiša Beara, koji je za to i osuđen pred Međunarodnim tribunalom pravde u Hagu. Pod optužnicom da je naredbodavac zločina, pred istim tribunalom, u toku je suđenje generalu Ratku Mladiću; ovog će meseca, u tom postupku, biti izrečena i prvostepena kazna. Ko su, međutim, inspiratori ovog zločina?

U dinamičkom lancu postizanja zločina naredbodavac-organizator-izvršilac, nedostaje ovde krucijalni, prvi njegov član, onaj inicijalni momenat. To su intelektualni inspiratori, duhovnici zločina. Oružje ovih intelektualnih začetnika zlodela jesu sve one reči, svi oni tekstovi koje su, kao najugledniji i najuticajniji članovi društva, upustili u javni prostor da u njemu iniciraju, okuraže i pravdaju odluke (tada budućih) naredbodavaca te obodre volju organizatorima i izvršiocima i genocida u Srebrenici, među ostalim zločinima.

Jugoslovenska štampa osamdesetih i ranih devedesetih godina puna je antijugoslovenskih, na zlodelo ohrabrujućih stavova. Pre svega, srpska i hrvatska štampa. Osim štampe, pečaćene su i brojne knjige uvaženih književnika i novinara, koji su širili ideologiju razaranja koje će, među nepreglednim mnoštvom, okruniti zločini u Prijedoru, Kravici, Višegradu i Srebrenici, kao i izgon 250.000 ljudi iz Hrvatske.

Ovaj strašni broj odgovara onom broju ljudi koji je, u jednom intervjuu, pruživši opravdanje za zločine koje podstiče, pomenuo akademik Milorad Ekmečić, istoričar, tvrdeći da za velikosrpske ciljeve, Srbija, ko od šale, može da položi 250.000 života svojih građana, dakako, u najboljem njihovom dobu.

Kakvo bahato raspolaganje tuđim životima! Kakvo rasipanje stotina hiljada života onih koji su tek počeli da žive! Kakva mržnja prema životu!

Šta su sve brojni novinari pisali i govorili, kako su samo podstrekivali zločin sa talasa RTS-a, na TVNS i sa drugih televizija, u radio-emisijama, u dnevnoj i nedeljnoj štampi! Šta su sve, iz svojih udobnih beogradskih stanova i dedinjskih vila, ili na budućim razbojištima, zlotvorno govorili znameniti akademici SANU, potpisujući tu svoje knjige onima koji će, rukovodeći se slovom tih knjiga, ubijati potom druge i od drugih biti ubijani, a ti će akademici, ti vajni novinski urednici i direktori medijskih kuća, političari i njihovi poslovni ljudi (koji će im u miru postati gazdama), unovčiti te smrti i na njima izgraditi svoje finansijske imperije.

Pored sudova za ratne zločine na kojima se sudi, pre svega, ponegde i isključivo, za izvršenja zločina (a to je tek poslednja, najomraženija, a najmanje odgovorna karika u lancu zločina), te za organizovanje i naređenje zločina, neophodno je (bilo) osnovati i Sud za zločine i prestupe protiv narodne časti Republike Srbije. Jedino na takvom sudu pred lice pravde mogli bi se izvesti oni koji su intelektualno inspirisali zločine za koje sude drugi sudovi, a Republika Srbija i savremena srpska kultura bi se, jedino tako, mogle distancirati od zločina koji je u njihovo ime počinio jedan režim i jedna intelektualna nacistička klika.

Nekažnjeni intelektualni začetnici zločina koji su se dogodili, istim svojim stavovima, u istim knjigama i tekstovima, inspirišu buduće zločine.

Na suđenju Ratku Mladiću, kao svedok odbrane, pojavio se i pukovnik Vojske Republike Srpske, Luka Dragičević. U jednom trenutku namignuo je optuženom. To su kamere snimile. Snimljeno je i ono što je govorio u odbranu svog idola. To je najčistiji primer rasističkog stava koji inspiriše genocid. Upoređujući Srbe i Bošnjake, kao da upoređuje sveže i trule jabuke, pukovnik je rekao:

„Mi (Srbi) smo genetski jači, bolji, ljepši i pametniji. Sjetite se koliko je muslimana bilo među deset najboljih đaka, studenata, vojnika. Malo. Zašto? Zato što su oni poturice, a poturice su postale od najslabijih Srba.“ Dragičević govori da to govori s punom odgovornošću, jer su ti stavovi rezultat njegovog životnog iskustva i njegovih naučnih istraživanja.

Sve dok svedoci odbrane za zločine budu govorili s ponosom kao da su svedoci optužbe za zločine, sve dok u dominantnoj politici, kulturi i obrazovanju, kao autoriteti, haraju duhovnici zločina, sve dok su ti duhovnici smatrani časnim ljudima, a ne protomajstorima zla, istovetni će nam se bratoubilački zločini vraćati iz generacije u generaciju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari