Više od 100 osoba u Srbiji obolelo je od malih boginja ili morbila, uz proglašene epidemije u pojedinim gradovima. Većina obolelih su, baš neobično, nevakcinisani ili nepotpuno vakcinisani.

 U pitanju je izuzetno zarazna i opasna bolest, koja je pre rasprostranjene vakcinacije odnosila i do 2,6 miliona života godišnje, mahom dece mlađe od pet godina. A nakon mera vakcinacije, globalna smrtnost od malih boginja je 2014. godine opala na 73.000 slučajeva. I ne, iako se zovu „male“, one nisu bolest koju smo komotno preležavali „kao mali“ (ovo su bile mnogo manje opasne ovčije boginje ili varičele). S druge strane, male boginje su jedno užasno virusno oboljenje koje, hvala vakcinama, donedavno nisu viđali ni studenti medicine, a koje dovodi do gubitka sluha, vida, upale pluća, upale mozga i smrti. Tačnije, one su bolest koja je dovela do oko 200 miliona smrtnih slučajeva širom sveta od 1855. do danas. Kao i do, na primer, smrti četvrtine populacije Havaja (1850-ih) i trećine populacije Fidžija (1875).

Takođe, male boginje bile su i osnovni uzrok uspešnog evropskog osvajanja Amerika, pošto su doslovno desetkovale Asteke, Inke, i severnoamerička plemena „Indijanaca“. Procenjuje se da su bolesti koje su doneli Evropljani usmrtile 95 odsto američkih starosedelaca. Dakle, ukoliko nam je „Amerika“ mrska, na istoj treba da zahvalimo malim boginjama, a ne radoznalom Kolumbu. Jer, domorodačke populacije nisu bile razvile imunitet na evropske mikrobe (kao ni Evropljani na, recimo, sifilis), a upravo taj imunitet je osnovna drangulija u vezi sa – vakcinacijom. A ne moramo ni ići toliko daleko u prošlost. Pogledajmo samo u krvavi 20. vek, koji su obeležila dva svetska rata i mnogi drugi slučajevi ratova, ubistava i genocida. Svo to nasilje izazvano ljudskom rukom, uzeto zajedno, odnelo je oko jednu milijardu ljudskih života. A u istom tom brutalnom i genocidnom veku od 1900. do 2001. godine, male boginje, velike boginje, difterija, hepatitis, veliki kašalj i druge bolesti koje se mogu sprečiti vakcinacijom – odnele su 1,7 milijardi života. Najzad, zbog širenja vakcinacije po planeti, dogodio se globalni pad smrti od zaraznih bolesti od neverovatnih 74 odsto.

Ali, da li su i vakcine opasne po zdravlje? Ne, nisu. Rizici od vakcinacije manji su od rizika od salate sa tunjevinom (zbog prisustva žive u tunjevini), a dobiti su neuporedivo veće za decu, ljude, društvo i planetu. Cela drama oko antivakcinacijskog pokreta započela je jednom naučnom prevarom iz 1998. godine. Tada je izvesni i bivši lekar Endru Vejkfild, za pare (55.000 britanskih funti) od advokata koji su, eto, smislili da tuže farmaceutske kompanije, objavio lažni naučni rad o tome da vakcina protiv malih boginja, rubele i zauški (MMR vakcina) izaziva autizam. I, sranje je pogodilo ventilator, mediji su zajahali na tu priču, a vakcinacija je odjednom postala problem i pitanje belog, modernog i internetski obaveštenog čoveka. Od tada do danas, Vejkfildov rad je povučen i raskrinkan kao nenaučan, a studije iz 2001, 2002, 2005. i 2012. godine (sa uzorkom od ukupno 14,7 miliona dece) ne pokazuju ama baš nikakvu vezu između vakcina i autizma. Ali, džabe. Sve veći broj roditelja odbija vakcinaciju, broj smrti dece od malih boginja, velikih boginja, zauški i velikog kašlja dramatično raste, uz epidemije zaraznih bolesti koje su mogle biti iskorenjene. Uzgred, pitanje je zašto je tim roditeljima prihvatljivije mrtvo, nego „autistično“ dete, ali o tome drugi put.

I sad, sva ova prva tri pasusa – iako su zasnovana na nauci, podacima i činjenicama – nemaju nikakvog smisla. To jest, predstavljaju bespotrebno arčenje papira, karaktera i vremena. Jer, nauka, znanje ili činjenice jednostavno neće promeniti mišljenje onih koji se protive vakcinaciji. I koji, kao takvi, predstavljaju ozbiljnu pretnju po javno zdravlje. U tome je glavna pogreška svih nas koji u razgovorima, po novinama, televizijama ili internet komentarima, pokušavamo da objasnimo te neke, pa, činjenice. Još jednom, na pitanje da li vakcine izazivaju autizam (ili kancer, demenciju i bilo koje dugoročne zdravstvene probleme) je davno odgovoreno, i odgovor je tvrdo i čvrsto negativan. A količina dokaza koji ukazuju na to da je vakcinacija iskorenila male boginje i dramatično smanjila patnju i broj smrti od drugih zaraznih bolesti je gigantska. Ali ništa od toga ne dolazi do umova antivakcinaša. Da li je moguće da su neobavešteni? Neobrazovani? Zašto je to tako?

Zato što je stvarni raskorak ili neslaganje između onih koji su „za“ i „protiv“ vakcinacije na terenu verovanja, odnosno vrednosti, a ne činjenica. Naučnici su ti koji tuđe argumente dovode u pitanje pozivanjem na dokaze. Ali, većina ljudi to jednostavno ne radi, a dokaze naprosto ne smatra dovoljno ubedljivim ili ih relativizuje. Iz tih razloga, ljudi su upadljivo skloni tome da i naučnike i lekare sa tim prokletim špricevima i iglama, posmatraju kao deo problema ili kao deo vaskolike zavere. Drugim rečima, ljudi ne veruju onim naučno zasnovanim činjenicama koje su u suprotnosti sa njihovim dubokim uverenjima i vrednostima. Uz to, postaju besni i frustrirani zbog stručnjaka koji im tada deluju neosetljivo i arogantno prema tim vrednostima. Isto je kao i u slučaju Darvinove teorije i činjenice evolucije putem prirodne selekcije. Ona se suprotstavlja našim duboko ukorenjenim vrednostima o tome da je čovek specijalno biće u prirodi, da je stvoren sa nekakvim promislom, da nije samo proizvod slepih fizičkih sila ili da nije bliskoj vezi sa ostatkom životinjskog sveta. I bez obzira na hrpu dokaza o evoluciji, ljudi će nastaviti da je negiraju sve dok se ona kosi sa njihovim verovanjima i vrednostima.

A koja su to verovanja i vrednosti antivakcinaša? Na prvom mestu, u pitanju su verovanja u teorije zavere. Ne postoji antivakcinaška ekipa koja istovremeno ne veruje u zaveru „farmakomafije“, lekara, Amerikanaca, političara i ostalih masonskih reptila. Pitanja o opasnosti vakcina jednostavno se ne postavljaju izvan krugova teoretičara zavere. Drugo, u pitanju su posvećena verovanja o delotvornosti popularnih „alternativno medicinskih“ ili nadrilekarskih metoda lečenja, i uopšte rasprostranjena osećanja sumnje u naučno zasnovanu medicinu. Ovo je izraz specifične posleratne, postindustrijske, postmoderne, „sam svoj majstor“ i „hipi“ antinaučne kulture ili skupa vrednosti u kojoj živimo. Pri čemu među antivakcinašima ima i podosta nadrilekara koji celu tu gužvu koriste da otvoreno guraju ili prodaju svoje sumnjive i opasne metode lečenja. Najzad, antivakcinaški stavovi počivaju na još dublje ukorenjenim vrednostima i verovanjima o „prirodnom – neprirodnom“, „prirodnom – veštačkom“ i „zdravom – nezdravom“. Upravo zbog ovih duboko ukorenjenih verovanja, laž jednog korumpiranog naučnika o vezi između vakcina i autizma je poprimila oblike epidemije, a zatim dovela i do stvarne epidemije zaraznih bolesti. I, uz one zlonamernike što poriču klimatske promene, trenutno postala najštetnija teorija zavere po čovečanstvo.

Dakle, antivakcinaši su ljudi koji se okupljaju oko vrednosti i verovanja, a ne oko činjenica. I otuda i deluju i ponašaju se poput kulta ili sekte, okupljajući se po mračnim budžacima interneta gde se međusobno tapšu po ramenu, dele opasne nadrilekarske savete, vračaju i bajaju. Ali, jašući na sveprisutna laička verovanja o prirodnom i neprirodnom ili veštačkom, na rasprostranjenu skepsu prema lekarima, farmaceutima i državi, ova opasna sekta je postala izuzetno uticajna i van svojih katakombi. I baš zato što deluju po principima parareligijskog kulta, nikakve činjenice ih neće razuveriti. Iako to sa vakcinama i boginjama deluje kao da su 2 i 2 jednako 4 – vakcinišeš se, ne dobiješ male boginje; ne vakcinišeš se, dobiješ male boginje – nije tako pasuljski prosto u domenu vrednosti, verovanja i kultova. Uostalom, sasvim suvisli ljudi ozbiljno veruju da je Isus hodao po vodi i nahranio 5.000 ljudi sa pet vekni hleba i dve ribe. I sad, obrazovanje i prosvećivanje su okej i seksi, ali u slučaju epidemije i rizika po javno zdravlje, jedini odgovorni pristup i odgovor je – javna sankcija i javna politika. I zato su toliko važni slučajevi odbijanja inicijative protivnika vakcinacije od strane Ustavnog suda Srbije, izdavanje potvrda za upis dece u vrtić i školu samo onoj deci koja su vakcinisana, kao i sankcionisanje roditelja koji tu vakcinaciju odbijaju. S tim u vezi, blesav je osećaj doživeti trenutak da nekom delu sistema u Srbiji čovek može da kaže „svaka čast“. Konačno, zapamtimo sledeće: argumenti zasnovani na činjenicama i dokazima neće promeniti tuđa uverenja, verovanja i vrednosti. Svi smo mi ponekad Hegel, koji je na opasku da njegova filozofija nije u skladu sa činjenicama navodno odgovorio: „Utoliko gore po činjenice“. Međutim, molim vas, verujmo u šta god hoćemo, ali vakcinišimo decu – milom ili silom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari