Da nije bilo arhitekte Uglješe Bogunovića, ne bi bilo ni pozorišta „Nova osećajnost“ u „Staroj Pivari“ u Skadarliji.

 Naime, da bi pozorište bilo otvoreno predstavom „Magbet“ Viljema Šekspira u režiji Egona Savina, godine 1981. trebalo je da se otvore vrata Pivare na Skadarliji; prethodno smo, u vreme proba predstave ulazili kroz Pivaru, Beogradsku industriju piva, na ulaz iz Cetinjske ulice. U jednom času postojala je i ideja da „Nova osećajnost“ radi kao kulturno društvo unutar radničkog kolektiva Pivare. Tada se još uvek točilo crno pivo i proces proizvodnje bio mi je dobro poznat, proizvođači, radnici, voleli su da o tome govore i da nas provode kroz proizvodni proces. Na neki način to je bilo slično onome kada su nas u osnovnoj školi, i u gimnaziji, provodili kroz ogromnu štampariju Bigza, Beogradskog izdavačkog zavoda gde su se štampali i udžbenici iz kojih smo učili. Kada sam sa Jovanom Ćirilovom po čitava leta provodila u Bigzu, u radu na katalozima Bitefa, sve mi je izgledalo domaće, ništa nije u stanju da zbliži ljude kao zajednički radni proces. I otac mi je radio u Bigzu, profesor Vuko Pavićević bio je urednik izdavačkog preduzeća „Kultura“ i u Bigzu su štampana dela Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Hartmana (Filozofska biblioteka). Kada čujem za sve pretvorbe Bigza i zgrade Bigza, ne mogu a da se ne setim istorijske i kulturne uloge ovog preduzeća, koga više nema. Postoji zgrada koja se neprekidno prodaje i kupuje.

Danas je u dvorištu Pivare, Beogradske industrije piva, čitav sistem kafića, nekad su tamo bile radničke kantine gde smo držali sastanke sa upravom Pivare, oko struje, vode, radnih uslova (sećam se i sastanka sa predsednikom opštine Stari grad, Prodanovićem, i zalaganja tadašnjeg gradonačelnika Bogdana Bogdanovića za naš rad), i svaki put kada idem u „Polet“, ili na skup „Ne da(vi)mo Beograd“ povodom izdanja knjige „Naš grad“, ili konferencije za štampu Bitefa, setim se nekadašnjeg dvorišta i šljake, preko kojih je prolazio fabrički viljuškar sa učesnicima predstave „Vojcek“ Georga Bihnera u režiji Suade Kapić, tada je Miodrag Tabački smislio vožnju i upotrebu paleta na kojima se prevozi pivo u pozorišne svrhe (1982).

Otvaranje vrata na Pivari u Skadarskoj otvorilo je šest hiljada metara fascinantnog prostora, u ravni ulice, u podrumu, i na spratu koji je bio okrečen pravim krečom, ogroman beli prostor u kome je prvi put u Beogradu izlagala grupa „Irvin“, bila je na zidu i ona istorijski poznata parafraza Maljevičevog krsta (koji je, opet, obradio Dušan Otašević kao znak Beogradskog dramskog pozorišta – Crveni krst, te je ploter preko čitave zgrade izazvao opštu pozornost, 1990) a u podrumu je igrana predstava „Hinkeman“ pozorišta „Scipio Nasica“, kojom je počeo svetski pohod „Neue Slowenische Kunst“ i Dragana Živadinova, Mirana Mohara i drugova (Godo fest 1984). U podrumu Pivare bio je hmelj, Živadinov je pustio u rad već zamrle fabričke trake po kojima se spuštala riba, znak za Hrista, hmelj je goreo, dok se iz drugog dela podruma čula „Casta diva“.

Arhitekta Uglješa Bogunović, čiji su arhitektonski projekti bili anticipacija vremena koje dolazi i vezani za medije („Politika“, televizija u Košutnjaku, Avalski toranj), video je Skadarliju kao istorijsku četvrt, i kao tradiciju, koja se održava unošenjem novog. Tako je primio ideju o osnivanju i radu pozorišta i bezrezervno stao iza ovog poduhvata osamdesetih. U kome je Sonja Savić odigrala predstavu „Ne ja“ Semjuela Beketa u režiji Egona Savina – inauguracija novog i potpuno neočekivanog shvatanja glume i glumačkog iskaza. Odnos aktera, glumca, muzike, arhitekture predstave u odnosu na prostor u svojevrsnu poetiku postaviće Giša Bogunović u predstavi „Ona će doći“, i sa Sonjom Savić u glavnoj ulozi.

Ovih dana urednik programa „Nevermind 40“ posvećenog pank pokretu, Jovan Bačkulja, podsetio me je da su prvi pank hard-core koncerti u Beogradu održani osamdesetih u „Novoj osećajnosti“ u Pivari.

Dok smo jednog dana samovale u Pivari u prostoru iza otvorenih vrata Pivare, u ravni Skadarske, ušla je Mirjana Karanović: „Devojke, da li mislite da ja treba da radim?“. Bila je to predstava Vevedenskog „Jelka kod Ivanovih“. U vreme opsade Sarajeva, Suada Kapić je u Sarajevu. Često sam je „videla“ u podrumu Pivare. Uradila je „Vodič za preživljavanje“, kolekciju „Opsada Sarajeva“, knjigu, mape koje stoje na zidovima CZKD-a; „Museo“ u kome je CZKD podigao i Vojislav Veljković, tridesetih, pokretač i vlasnik Pivare, Beogradske industrije piva, te smo nekadašnji „Museo“ nazvali „Paviljon Veljković“. O odnosu rada i stvaralaštva, „višku vrednosti“ i klasne podele na vreme se bavio Lazar Stojanović u predstavi „Mera“ Bertolda Brehta, jedne zime 1982.

Ulično pozorište koje je uspostavila i vodila Zorica Jevremović osamdesetih u Pivari i u Skadarliji o kome ona sama najbolje svedoči u svojim radovima, značilo je u Skadarliji nedelju, „srećnu nedelju“

Jedna od najbitnijih akcija koje se bave celinom političkih odnosa, urbanizma, arhitekture i shvatanja grada kao polisa bilo je dugogodišnje „zasedanje“ „Komunikacija“: grupe arhitekata koja je planirala uvažavanje postojećeg i postepeno i prirodno planiranje na osnovi razvoja sadržaja umetničkog oblikovanja i načina života grada. „Prirodna kuća“ Miloša Bobića („Komunikacije“) možda je jedan od najboljih primera. Iz ovog iskustva rada sa „Komunikacijama“ činilo mi se da je Miša David, arhitekta, onaj koji može najbolje da predloži „rekonstrukciju“ nekadašnjeg „Musea“, prostora u kome danas radi CZKD.

Onda su vrata na Pivari zatvorena, isključena je struja, rad je postao nemoguć, jasno je da su se tada interesi osamdesetih iz javnog premeštali i nameštali u privatno. Studija o uništavanju Beogradske industrije piva sigurno postoji, pogotovu danas, posle kraja prava na rad i proizvodnju, ili istorijskog perioda u kome je rad imao smisla. Proizvodnje piva, ili hleba, kulture i umetnosti. Ne znam koje se sada pivo pije u skadarlijskim restoranima. „Hajneken“, verovatno.

Na „Staroj Pivari“ nikle su stepeničice do nekakvih butika, parcelica kojima je uništen veliki prostor Pivare, baš kao što je i zemlja u kojoj smo u Pivari radili parcelisana. Naravno da bi stvar bila izglednija, onako bez sadržaja na zidovima Pivare sa pogledom na nju iz Skadarske pojavile su se neke „ilustracije“, da se nešto šareni i da to bude kao umetnost.

Poznate su, naravno, mnoge do ganutljivosti dovedene priče i anegdote o Skadarliji, njenim slavnim posetiocima i uživaocima. Pridružujem svemu tome ovu malu memorabiliju o „Novoj osećajnosti“. Zato što kada se govori o rekonstrukciji onoga što je uništeno, ratom pre svega, onda se to čini na feudalan način, ili devetnaestovekovan, a prenebregava se ili izbacuje čitavo iskustvo modernizma (Uglješa Bogunović) u ovoj zemlji i ovom gradu.

Od zatvaranja vrata na Pivari nisam bila u Skadarliji. Otišla sam da vidim da li se na asfaltiranom potezu upravo ispred Pivare („Nova osećajnost“) postavlja „kocka“ ili kaldrma. Postavlja se kaldrma, kameni obluci. „Kaldrma je kaldrma“, reče jedan od trojice radnika. „Jeste li zadovoljni“ i „Recite nešto lepo“. Kažem im da me je strah doveo da vidim šta rade. Jer sve je moguće i nije čudo da su građani zadrhtali pred asfaltom u Skadarliji.

Na pitanje „Blica“: „Kakve su vam prognoze za ove redovne beogradske izbore, plašite li se bar malo opozicije?“ ministarka Zorana Mihajlović odgovara: „Ne, toliko je urađeno u Beogradu da SNS može mirno na izbore. S druge strane, nije ni lako biti opozicija Srpskoj naprednoj stranci kada su u pitanju beogradski izbori, jer kada pogledate Beograd sada i pre pet godina, ogromna je razlika.“ Tačno!

Pogledajte, građani Beograda, svoj grad pre pet godina, pre deset godina, pre trideset godina, i danas. I recite na izborima u kom pravcu je krenuo grad. Pogledajte šta je i kako urađeno. Pogledajte u šta je pretvoreno ono što vam je najdraže bilo. Pogledajte kako je impostacija jedne moći koja pretenduje da bude istorijska skočila u meki trbuh grada i kako ga kroji arbitražno, nemoćna da podigne Novi Beograd, ali zato moćna da po sebi preuredi nasleđeno. Rečju, daleko od svake moderne, a tako blizu pleonazmu, profanizaciji, ugrađivanju u simbole i „duh mesta“ (Bogdan Bogdanović), farsi i ironizaciji Beograda na kopnu i na Savi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari