Site name

Dan opuštanja

Opet mi je, ovih dana, pao na pamet jedan od posljednjih razgovora sa bivšim mi prijateljem, a i evo rahmetli ne prijateljem, na temu vlasti. "DŽ, ti si uvijek bio naivan, vlast je cilj, sve ostalo su sredstva".

1

Piše: Ivan Džidić

17. decembar 2017. 13:00

Dan opuštanja

Jer su me valjda opet bombardirala kojekakva otvaranja bez izglednih zatvaranja, kojekakve implementacije van sebe, inkluzije, interesi pučanstva, blagostanja, blještave perspektive do osljepljenja, uz savršeno mantanje pučanstva miksanjem savremenog i modernog otkrivanja i čitanja Webera - u isti nutribullet ubačene "tradicije", "racia" i "karizme", a bez svega toga, čak i u paketu sa navodnicima. Onda sam se, naravno opet, spominal jednog od meni bliskih, a u pokušaju ipak proskribovanih bradonja, koji je propišao krv objašnjavajući ceste prema slobodnom društvu, kao "... tek kad čovjek sazna i organizuje svoje, 'forces propres' sopstvene snage kao društvene snage i kad stoga ne bude više odvajao od sebe društvenu snagu u obliku političke snage - tek tada će biti dovršena ljudska emancipacija". A onda sam, onako na prvu, takav mi dan, nekako sebi u bradu prozborio - crkni kenjče dok trava naraste. Prije će Kugla otići u tri lijepe, nego što će mamlaz od čovjeka preći sve mišljene ceste, koliko god da se u tu infrastrukturu uloži, pa i u odgovarajuća prevozna sredstva. I šta uopće znači emancipacija. Kažu nesretni Latini, kako emancipirati se znači - osloboditi se od zavisnosti i pravne nejednakosti, od predrasuda, izjednačiti, osamostaliti, osuvremeniti, modernizirati, učiniti naprednim, usavršiti... Naivci. A onaj reče kako sam ja uvijek bio naivan. Jer sve ovo rečeno odnosi se na čovjeka. Na ljudsku vrstu. Baš zanimljiva, jaka vrsta. Koja i od navodne kreacije i tokom navodne evolucije, samo štetu pravi, kojoj je cijela povijest zapravo povijest interesa i grube sile i pravila jači kvači. Na čemu zasniva i svoj odnos prema svemu drugom živom na istom staništu. Pa je samo zato jedino ona iznad instinkta, a sve ostale vrste "nemaju mozga". A kad ga i pronađe, jedino što pomisli i zna da je to nešto vezano za lanac ishrane. Uz rezervu, ako joj neka od konfesija kaže, radi li se o dobroj ili lošoj hrani, glede takozvanih Božjih pravila igre. Kao zna da ovaj nije sve što je navodno baš on napravio, s razlogom napravio, ne da bi separatno postojalo i na izvolite, već možda zbog nekog i NJemu koliko - toliko jasnog sklada. Nemam pojma, pa sam sklon vjerovanju kako ne postoji ništa na kugli što nije živo biće, sa svojim, još uvijek najčešće drugima nepoznatim i nerazumljivim sistemom mišljenja, emocije da ne pominjem.

Evo me u ovom prostornom nastupu prekida pripadnica jedne vrste, s kojom sam donekle uspio uspostaviti potrebnu komunikaciju, čak smo uspjeli naučiti nešto malo od različitih nam jezika. Za koju mislim, i ja sam pripadnik svoje vrste, da sam joj učinio uslugu, kad smo dogovorili zajednički život, jer je bar malo zaštićena od gladi, hladnoće, maltretiranja, možda i pogibelji, koliko mi god često padalo na pamet da sam je zapravo i zarobio i odvukao od njene prirode. Evo, neće sama da pripremi ručak, to je kao moj posao. Do sada sam samo njoj ispričao kako sam čuo jednog ljuda, koji, nevažan je kontekst, u jednom trenutku reče kako "ovca misli da ima besplatno šišanje". Reakcija joj je bila - majke ti Božije, on zna šta ovca misli, a kako on to zna samo on to zna, a onda valjanje po podu uz grohot od smijeha. Neka, rekoh, možda će se vremenom emancipirati. Samo opušteno...

povezane vesti

Zar opet

0

Piše: Ivan Džidić

E moj Bobiša

1

Piše: Ivan Džidić

komentari (1)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.

Rondo

17. decembar 2017.

E, za ovu bi valjalo popiti nesto... na Rondou..u junu...