Lako klečanje 1

Novinarima KRIK-a i Politike nije dozvoljen ulazak na godišnju svečanost Bezbednosno informativne agencije (BIA), uprkos akreditacijama koje su dobili od te agencije.

Objašnjenje za taj potez BIA je bilo više nego jasno – nema „bezbednosnih uslova“, ali i da su pomenuti novinari „bezbednosna pretnja“. Ostalo je nejasno, pošto se BIA ne oglašava, ako su novinari zaista bezbednosna pretnja, kako su uopšte dospeli do toga da traže ulaz u ovu tajnu službu.

Takođe, nejasno je i šta je ta agencija preduzela, pošto je već novinare proglasila za bezbednosnu pretnju, da te svoje nimalo naivne optužbe institucionalno formalizuje, jer zar ne bi bilo logično da odgovarajući državni organi sa njima popričaju mnogo ranije, pre svečanosti u BIA? Ako i jesu pretnja po bezbednost države.

Ovako je potpuno jasno da je u pitanju lični hir novog direktora BIA, Bratislava Gašića, kojem su se pomenuti novinari, ili njihove redakcije, zamerili zbog izveštavanja o slučaju „Helikopter“ i ulozi tadašnjeg ministra odbrane u pogibiji pilota VS ili oko skandala kada je Gašić novinarki iz Kruševca dao, sada već čuveni komentar, da voli novinarke koje lako kleknu, što je bila očita seksistička izjava, zbog koje se Gašić posle izvinjavao i opravdavao javnosti.

Dobro je što je predsednik Vučić reagovao i otkazao odlazak na svečanost u BIA, ali ta njegova reakcija je iznuđena sve češćim optužbama od evropskih novinarskih udruženja da u Srbiji nema slobode medija. Uostalom, zar nije baš Vučić glavni generator takvog odnosa državnih funkcionera Republike Srbije prema medijima i novinarima koji drugačije misle? Slučajevi Gašića i Vulina, ili potpredsednika naprednjaka Milenka Jovanova su samo posledica onoga što Vučić radi na svakodnevnim konferencijama novinarima sa čijim se pitanjima o reformama i napretku Srbije, koji ne ide baš kako on tvrdi, ne slaže.

U suštini, novinari su poslednji put predstavljali bezbednosnu pretnju u vreme režima Slobodana Miloševića. To je tadašnja crveno-crna koalicija (SPS, JUL, SRS) i pokazala 1998. godine drakonskim kažnjavanjem medija po neustavnom Zakonu o informisanju, ali i ubistvom novinara Slavka Ćuruvije, u čije ubistvo su po svemu sudeći duboko upleteni predstavnici tadašnje Državne bezbednosti Srbije. Vlast koja se plaši novinara plaši se istine o svojoj vladavini. Odnosno, plaši se da će ono što rade dopreti do javnosti i da će narod saznati šta vlast radi u njegovo ime. I to je jednostavna istina koju nikakvi tabloidi, medijske hajke i optužbe protiv novinara da su strani plaćenici, špijuni, ili da rade za Zapad kome kao Srbija teži, ne mogu sakriti. Ni u Miloševićevo vreme, ali ni danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari