Zloslutni znak 1

Kada je posle parlamentarnih izbora 2016. Aleksandar Martinović postao šef poslanika SNS, to je tumačeno namerom da ovaj bivši radikal, koji je među poslednjima postao naprednjak, parira Vojislavu Šešelju.

Kao što je poznato, Šešelj je izmislio rijaliti pre nego što je televizijski program zaživeo u svetu, i to 90-ih izazivajući ekscese u parlamentu Srbije – od potezanja pištolja, preko polivanja vodom pa nadalje. Martinoviću ipak, kako se ispostavlja u ovih godinu i po dana, nije glavni rival Šešelj i radikali, već Boško Obradović i Dveri. I to je kulminiralo incidentom 21. novembra, kada je Obradović kompjuterskim mišem gađao i pogodio Martinovića u nos. Šešelj je uspeo posle svega da izjavi da Dveri nisu preuzeli „nastup“ radikala jer radikali „nikada nisu bili nasilni“, dok je Obradović odbio da se izjasni o poređenju sa SRS, jer „ne komentariše rijaliti“.

Ali, ako se u ponašanju desne opozicije može tražiti neki politički kontinuitet, sasvim sigurno se u ponašanju vlasti dešavaju i za Srbiji neviđeni presedani. Jer, policija nikada nije ulazila u parlament u svojstvu islednika, čak ni ratnih 90-ih. Situaciju unutar zgrade rešavalo je skupštinsko obezbeđenje, a ponašanje i izgredi poslanika sankcionisani su Poslovnikom i drugim pravilima. Policija je mogla samo spolja da obezbeđuje pristup parlamentu. Privid da je Skupština nosilac suverenosti naroda, uprkos Miloševićevoj vlasti, održavan je uspešnije nego danas.

A danas, sve ako je reč o dvoje policijskih službenika u civilu, saslušavanje poslanika u jednoj od skupštinskih sala je izuzetno zloslutan znak. Em što kao da sluti na neke crnje i teže događaje od gađanja mišem, em što pokazuje koliko je društvo naprslo, budući da je Skupština njegovo ogledalo. Vladajuća većina je za to u većoj meri odgovorna nego opozicija, jer nije sposobna da održi normalnu raspravu. Potreba poslanika SNS da uvek dominiraju i da stalno ponižavaju kolege iz opozicije proizvodi slično uzvratno ponašanje i nameće konflikt kao jedini način da se ostvari neka politička pobedica, makar i Pirova. I to potezanje policije je upravo u svrhu dominacije SNS, uostalom ministar unutrašnjih poslova je šef izbornog štaba ove stranke za Beograd. Ponašanje vladajuće većine u Skupštini u ovom sazivu pokazuje potpunu nesposobnost za bilo kakvu podelu političke moći – jer i opozicija je, to ne treba izgubiti iz vida, u parlamentarnim demokratijama deo političkog sistema. Vladajućoj većini opozicija je potrebna samo kao neprijatelj, kako bi držali mobilisanim svoje birače. Nikako kao protivnik u jednom fer duelu, gde svi moraju da poštuju ista pravila. Naprednjaci su odlučili da je pravilo da nema pravila. I da važi samo ono što oni odluče. A takva politika ne može biti dobra ni po koga u Srbiji, pa ni po njih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari