Bakljaže i blamaže 1

Najveće iznenađenje u vezi s poslednjim „večitim derbijem“ jeste što je parada piromanije, nasilja, bezumlja i nemoći države bilo koga iznenadila.

Ama baš ništa se preksinoć na stadionu Partizana suštinski novo nije desilo, „večito“ je na utakmicama Partizana i Zvezde ostalo samo to nefudbalsko i nesportsko – na kraju se skupljaju čaure, broje teže i lakše povređeni i procenjuje materijalna šteta.

Na desetine upaljenih baklji i bačenih topovskih udara, na desetine prebijenih što civila, što policajaca, od Beogradu prilaznih puteva, do stadiona i njihove okoline, isto toliko zaplenjenih noževa i drugih vrsta što hladnog što „vrelijeg“ oružja, isto toliko privedenih, malo procesuiranih, još manje pravosnažno osuđenih. Dan kad je glava u torbi i onima koji su se u pogrešno vreme slučajno našli na pogrešnom mestu, recimo u tramvaju ili ulici, a kamoli avanturistima koji su na utakmicu hteli da dođu a moraju i da se sa nje vrate – u Srbiji je etabliran kao „praznik fudbala“.

Ono što je preksinoć uzdrmalo želudac „prosečne srpske domaćice“, a „nadležni“ su od slučaja „Uroš Mišić“, preko ubistva Tatona uglavnom najavljivali žestoke akcije obračuna sa huliganizmom tim povodima, jeste slika izvođenja sa tribina (polu)golih, krvavo prebijenih i bakljama oprljenih huligana posle masovne tuče koja je na južnoj tribini trajala bar deset minuta. Po prvoj verziji koja je ispaljena u etar navijači Zvezde su pokušali da upadnu na protivničku tribinu, po drugoj realnijoj, sami „navijači“ Partizana su se među sobom poubijali zbog „primata na tribini“. Kome je uopšte važno koja je verzija tačna, kad su obe preko ivice ludila, vredi li objašnjavati da „primat“ nema veze ni sa sportom, ni sa Partizanom, ni sa „vođenjem navijanja“.

Više je nego licemerno da bilo ko u Srbiji sad cvili nad užasnom slikom koju smo poslali u svet. Kad žandarmerija mirno gleda višeminutno linčovanje sa dvadesetak metara jer valjda nije dobila naređenje da interveniše, kao kod slučaja džamije ili ambasada, a onda kao u poslednji čas evakuiše linčovane. Kad je na tribine unet čitav arsenal pirotehnike, a novinari su do detalja pretresani sve sa merenjem „težine“ olovke. Kad zbog takvih svinjarija niko do sada nije primereno kažnjen iako su propisi i zakoni tu jasni, a kamerama je pokriven svaki deo tribina. Kad na utakmicama pod UEFA zastavom incidenata bude manje, ne zato što se misli da tako treba, već što se znaju posledice. I na kraju, a najvažnije: kad je predsednik Srbije još dok je bio premijer „priznao“ da država ne može da se izbori sa problemom huliganizma.

Ilustracije radi: a kako su onda isti ti koji su rušili Beograd zbog Karadžića, Mladića, Kosova ili Parade ponosa doživeli takvu vrstu promene svesti i postali tolerantni, nenasilni ili makar nevidljivi. Ako država ne može, „neko drugi“ očigledno može.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari