Rano jesenje sivilo pritiska glavnu sajamsku građevinu, uklještenu između olovne reke i asfaltnog bulevara. Velika i usamljena kao nekropola, građevina budi reminiscencije na stari sajam, koji se u sadašnjosti pretvorio u servis za automobile. Dve prilike, dva Maldorora uvijena u kabanice klize u utrobu zgrade. Privučeni su pulsiranjem zrna zakopanog u centru, zrna koje će uskoro još jednom procvetati, u ovogodišnji Sajam taštine. Ali, više ništa nije kao lani. Šta se to dogodilo?

Dagi Ham-Ham: Bato, ti si?

Zoksi Ham-Ham: Ja sam, ko bi bio. Ja sam koji sam.

Dagi: Znao sam! Svetle ti oči u mraku.

Zoksi: Tiše, ja sam inkognito, u svojstvu Savetnika.

Dagi: I ja sam inkognito, u svojstvu Pesnika iz udžbenika.

Zoksi: Blago tebi. ‘Ajmo dublje u mrak.

Dagi: Vulfi još nije stigao, treba da ga sačekamo.

Zoksi: Vulfi ovog puta ne dolazi, idemo.

Dagi: Kako to, gde nam je bata?

Zoksi: Izgubio se negde u kanalima medijske pažnje i elektriciteta, i zameo trag. Možda se javi posredstvom video linka, iz podruma Teslinog muzeja na Devičanskim ostrvima.

Dagi: Au, kakav čovek, blagosloven!

Zoksi: Aha, finansijer, štediša, brz kao struja, blagosloven, naročito u Bosni.

Dagi: Amin! (krsti se x3)

Zoksi: Samo te palim, smiri se.

Dagi: Dobro, miran sam. Nego, bato, hteo sam nešto privatno da te pitam, treba mi savet.

Zoksi: Jao, što baš mene?

Dagi: Pa ti si Savetnik, koga ću drugog.

Zoksi: Ja sam mnogo više od savetnika, ali budite blaženi u neznanju.

Dagi: Amin! Blažen sam! Blažen! (krsti se x3)

Zoksi: Blažen, blažen i ne baš tako tražen. Aman, čoveče, umiri se, šta si se razmahao.

Dagi: Umiren sam. Ali daj mi savet! Treba mi tvoja reč!

Zoksi: Ili možda „nereč“?

Dagi: Reč! Reč!

Zoksi: A je l bi reč„gornju“ ili reč„donju“?

Dagi: Pa, ja bih „gornju“, ako može.

Zoksi: Može, brate, sve za Srbiju. Samo reci.

Dagi: A gde ću ja da objavljujem knjige kad ode direktor?

Zoksi: Misliš na čuveno egzistencijalističko pitanje: „Šta će biti sa mnom kada ode Ljuši?“

Dagi: E, to!

Zoksi: Trebalo je ranije da vodiš računa. Vidiš, recimo, moj slučaj. Bio sam ja Savetnik i pre, a biću i posle. To ti je sudbina – Lepše je sa Savetnikom. Moraš da budeš deo usuda, a ne da se treseš zbog direktora.

Dagi: A šta ću, bato, kad ja drugojačije levitiram. U mojem filosofskom kanonu sudbina doma je vazda prva. A još me i „zasužnjuju jeze zlatarskih bregova“ i…

Zoksi: E, počeću i ja da se krstim.

Dagi: …i ni na šta drugo ne mogu da mislim, do na hrisovulju i anđele.

Zoksi: Obrati se onda anđelima, što mene daviš?!

Dagi: Nemoj, bato, ne znaš kako je to. Kada ode Ljuši, nad Kraljevom živa vatra seva! (krsti se x3)

Zoksi: Ćuti, bre, šta ti je! Ode mi ugled u minus zbog tebe!

Dagi: Dobro, neću više.

Zoksi: Što se toliko uzbuđuješ? Možda te ovaj novi direktor poštedi, ipak si ti Pesnik iz udžbenika. Možda i njemu fali 15% ili više duše.

Dagi: Ne znam, bato. Plašim se da se nadam. Taj novi je malo… čudan. Pravo da ti kažem, ja bih rekao da je on neki vanzemaljac.

Zoksi: Au, čoveče, ti si baš zabrazdio… Nije on vanzemaljac, veruj mi. Samo je kadar iz one male sekte što odbija da prizna kom se bogu moli.

Dagi: Pa to ti pričam. Oni su vanzemaljci, iz „nezemlje“. Znaš ono kad je bilo, profesor Jevrejin, profesor nije Jevrejin, profesor Erikson i vruum, profesor uskoči u raketu i nestade, ko sad naš bata Vulfi. (krsti se x3)

Zoksi: Ej, ti stvarno misliš da čovek mog kalibra i neophodnosti nema pametnija posla nego da razglaba o Jevrejima i Marsovcima?

Dagi: Izvini, bato, samo ti izlažem svoju muku. Ko čovek čoveku i smrtnik Savetniku.

Zoksi: Dobro, oprostiću. A što se tih knjiga tiče, najbolje da probaš kod Milicka, ako je još uvek u biznisu. Lepo mu platiš 500 primeraka, on štampa 30, ti podeliš recenzentima i rodbini, i svi srećni.

Dagi: Nemoj, bato, te „nereči donje“, ko Boga te molim! Malo je 30 kom, malo za nagrađivanog Pesnika iz udžbenika. A kamo onorar kod Milicka?

Zoksi: Honorar?!

Dagi: Pa reko, ti si sad Savetnik… visoki… znaš kako to ide.

Zoksi: Ček, ček, nešto te ne razumem. Je l ti to meni nudiš mito?

Dagi: Ama, ništa je ne nudim, nego tražim!

Zoksi: He-he, našo si crkvu de ćeš boga moliti. Znaš kad ćeš da dobiješ honorar? Ha-ha!

Dagi: Nemoj, bato, te „nereči donje“, ne valja se. (krsti se x3)

Zoksi: A ti bi i „nereči gornje“ i honorar? A ovamo nja nja zavičajne slike nja nja kolektivne slike nja nja teritorija zemlja nezemlja…

Dagi: Baatooo!

Zoksi: Ne urlaj, bre, jesi normalan! Na Savetnika dižeš glas?

Dagi: Ne ja. (krsti se x3)

Zoksi: Tako te volim. Nadam se da ti je savet pomogao, pošto treba da ti otkucam račun.

Dagi: Znaš, ja bih više voleo, iz duše, da mi ti štampaš knjige.

Zoksi: Što odmah ne kažeš, bato! (vadi notebook iz kabanice) Sad ćemo oma sve da izračunamo.

Dagi: Bato, neka si blagosloven! I promocije ti da mi radiš. (krsti se x3)

Zoksi: Ma može, ček samo da vidim, dizajn, prelom, štampa, marketing, promocije… Hoćeš na promocijama šljivu i lozu ili viski i džin?

Dagi: Pa, ja bih oba kompleta, ako može.

Zoksi: Ma može! Evo sad će cifra, evo je ide… 1.000.000 dinara za 300 primeraka. Daj ruku!

Dagi: Milionče?

Zoksi: Jes, milionče.

Dagi: Odakle mi?

Zoksi: Daće novi direktor.

Dagi: Hoće?

Zoksi: Ma hoće. Ako neće, prodaj stan.

Dagi: Neka ga stan, bato, daće direktor.

Zoksi: Daće, od Srbije, za Srbiju!

Dagi: Za dušu, za „jaganjčara“ i „krotkog golubara“! Amin! (krsti se x3)

Zoksi: Dobro je, smiri se.

Dagi: Uh, miran sam. A ko će da me prevodi?

Zoksi: Eh, ko će da će, jadna mu je majka… Vidi ovako, za još 500 tisuća preko, prevodim na 38 jezika i organizujem bdenje u Hramu.

Dagi: O, nebesa! Nisi ti tek tako Savetnik!

Zoksi: Nisam, nisam. Nisi ni ti tek tako Pesnik…

Dagi: Da krenem ja oma kod onog novog, da mu recitujem? Pa ako je i vanzemaljac, neka mu je prosto.

Zoksi: Aleluja, kreni polako, vreme je. Skoncentriši se i pazi šta radiš, nemoj da uplašiš čoveka.

Dagi: Neću, bato, ne brini. Biću taktičan. Ako ne budem, dabogda me izela rupa teritorijalna…

Zoksi: Samo ti guraj, ja sad žurim. Idem da se vozim… Mnogo volim da se vozim! Teram Klija 200 na sat!

Zoksi turira mašinu na bulevaru ispred sajamske građevine. Zakukuljena prilika maše sa vrha hale.

Dagi: Baatooo! Ej, bato! A je l može i Frankfurt?

Zoksi: Ne brini, bato, biće i Frankfurt i sve što đaku treba.

Zrno pulsira u dubinama dvorane dok braća nestaju u jesenjoj izmaglici, jedan u vidu anđeoske seni boje starog zlata, drugi u vidu lisičijeg repa boje novog zlata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari