Svake godine u Srbiji neto porast broja starijih od 65 godina je na nivou od 40 hiljada ljudi. Demografski trendovi i brutalni rast broja starih i nemoćnih, neumoljivo lome kapacitete sistema zdravstvene i socijalne zaštite u Srbiji, tako da ne treba da čudi što je pronalaženje mesta u privatnom ili državnom domu za stara lica koja ne mogu da se staraju sama o sebi, postalo gotovo nemoguća misija.



Cene u privatnim i državnim domovima za stare polako,ali sigurno, došle su na isto, tako da prosečni penzioner u Srbiji, sa svojom penzijom od 25 hiljada dinara, ne može da sebi plati ni najjeftiniji smeštaj u bilo kom licenciranom domu za stare. Ako uz to nemaju ni nekretninu kojom bi mogli da otplate smeštaj u domu, stvari prelaze u domen zone sumraka, tako da neretko ljudi sa Alchajmerovom bolešću ili nekim drugim sličnim bolestima, dolaze na ivicu apsurda da će ili sami podleteti pod neki autobus ili skočiti kroz sopstveni prozor, ali za njih država Srbija dok to ne urade, neće imati nikakvo rešenje. Upravo zato, ne čudi nastanak prave šume ilegalnih domova za stare u kojima se za male pare i uz puno zloupotreba, organizuje prava mala kriminalna mreža eksploatacije starih i nemoćnih ljudi, a sve ovo zasnovano je na činjenici da je jednostavno starih ljudi previše, i da postojeća mreža legalnih državnih i privatnih domova nije sposobna da taj broj ljudi civilizovano smesti u adekvatne objekte za smeštaj i negu starih i nemoćnih lica.

Tako imamo apsurd na koji je ukazao Đorđe Gajić, direktor privatnog licenciranog Doma za stare Gardoš, da oni moraju da plate punih 15 hiljada evra samo za uvođenje hidranata na svakom spratu svog objekta na ime protivpožarne zaštite, da svi zaposleni moraju da budu zaposleni, plaćeni i vremenski podeljeni na smene po strogim uslovima koje propisuje zakonska regulativa, dok u isto vreme cveta prava mala mreža divljih domova, uglavnom u zabitima oko Beograda, ali i dublje po samoj Srbiji, gde se pod velom tajne odvija „smeštaj i nega“ starih i nemoćnih ljudi, i gde samo dragi Bog zna šta se dešava. Tako dolazimo do apsurdne tačke da državni sistem domova za stara lica neće biti ozbiljnije širen novim objektima, a da je postojeće stanje zakonske regulative tako da se ni privatnim investitorima previše ne isplati da prave velike objekte, pošto je u pitanju jako nepredvidiv izvor prihoda, sa puno problema i troškova koji prate uglavnom teško obolele ili nemoćne stare ljude koji dolaze u domove za stara i nemoćna lica. Dok u isto vreme imaju pravu šumu jako predvidivih troškova i zakonskih obaveza koji i najpromišljenijeg investitora mogu oterati u gubitak.

I tako, dok iz godine u godinu, Srbija dobija novih 40 hiljada starih i nemoćnih, postojeća infrastruktura smeštaja počinje da puca pod pritiskom prevelikog broja ljudi, a sama država po običaju, ne ide ovoj demografskoj oluji u susret, već čeka da oluja udari i uradi svoje, pa da onda svi zajedno skupljamo humanitarnu pomoć. Vlasnik privatnog doma za stara i nemoćna lica suočava se sa jako složenim miksom i nekoliko jako varijabilnih faktora, tako da je na kraju, poslovni uspeh više u domenu Božje volje, nego na nivou bilo kakvog poslovnog plana. Slanje u dom za stare neretko se smatra poniženjem, porodičnim porazom, tako da se neretko zbog grižnje savesti porodice u Srbiji vrlo brzo predomisle i jednostavno vrate svoje teško bolesne članove čak i iz najboljih domova. Drugi set rizika je taj što često troškovi smeštaja i nege teško bolesnih ljudi mogu biti jako veliki, dok se često životni vek tih korisnika usluge domova meri mesecima, a ne godinama, tako da je priča o sigurnim prihodima privatnih domova za stare u ovom slučaju jako daleko od istine, i svodi se na gotovo religiozno pitanje trajanja života svakog korisnika. Tako da jedan isti dom koji ima dugovečne korisnike može biti basnoslovno bogat, dok taj isti dom sa setom korisnika koji umiru dva ili tri meseca nakon dolaska u dom, može biti u stanju bankrota.

Državna mreža domova za stare u Srbiji, posebno u velikim gradovima raspada se od pritiska, dok po dubini teritorije Srbije, gde se teritorija prazni pod uticajem starenja stanovništva i simultanog odlaska radno sposobnog stanovništva na rad van Srbije, čak ima puno slobodnih mesta, tako da je i to apsurd koji država nekako treba da reši. Ono što takođe država vrlo brzo mora da uradi je ozbiljno jačanje mreže inspekcijskog nadzora koja bi suzbila pravu ilegalnu mrežu domova za stare, a ujedno omogućila legalnim investitorima da razumno investiraju u širenje svojih kapaciteta, bez stotina birokratskih prepreka koje na kraju mogu da rezultiraju potpunim slomom legalne mreže domova za stare i nemoćne. Da na kraju ne bi dobili epilog da ni država, ni privatni investitori neće širiti svoje kapacitete smeštaja, dok će u isto vreme, udeo starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji Srbije rasti matematičkom progresijom. I kao epilog svega, postoji opasnost da kao država u doglednoj budućnosti dođemo do nekog opštenacionalnog lapota, u kome će hiljade starih, bolesnih i nemoćnih ljudi u Srbiji, doći u situaciju da o njima nema ko da se stara, da nemaju dovoljno velike penzije ili nekretnine kojima bi platili smeštaj, čak i da im neko nađe mesto u domovima za stare. I da onda po modelu nekog društvenog Darvinizma, samo oni stari i nemoćni koji imaju sredstva ili nekretnine, imaju i smeštaj u domovima za stare, a da ostali mogu samo da uz manje ili više buke, natenane umru.

Zato je jako važno da država ovoj demografskoj katastrofi na vreme izađe u susret, i za početak osmisli rešenje za onaj deo populacije u Srbiji koji neće imati dovoljna sredstva da sebi plati troškove smeštaja u državnim ili privatnim domovima za stare i nemoćne. Tim pre što su penzije smanjene, ne samo kroz novembarsko smanjenje, već i kroz dramatično smanjenje vrednosti penzija izazvano kursnim razlikama, tako da je pad vrednosti penzija u evrima, znatno veći od bilo kog smanjenja koje je kao deo mera štednje donela postojeća Vlada. Takođe, neophodno je vrlo brzo pravljenje strategije u oblasti mreže objekata zdravstvene i socijalne zaštite u Srbiji koja će uzeti u obzir ne samo sve veći broj starih lica koji raste matematičkom progresijom iz godine u godinu, već i sve veću teritorijalnu koncentraciju ljudi u velikim gradovima, koju bi mreža objekata trebala da prati. I sasvim na kraju, ali ne i najmanje važno, država mora da osmisli ozbiljan investicioni okvir za ozbiljne privatne investitore koji žele da investiraju u civilizovanu mrežu licenciranih domova za smeštaj i negu starih i nemoćnih lica.

Vreme za ove mere ubrzano ističe, a postojeće stanje samo po sebi dovoljno je alarmantno da možda već u najavljenoj rekonstrukciji Vlade, bude uvedeno čak i posebno ministarstvo koje će se baviti isključivo demografskom politikom i primenom seta ozbiljnih državnih mera na saniranju kratkoročnih i srednjoročnih posledica demografskog starenja Srbije na različite segmente države i društva. Jedan od najvidljivijih simptoma tog problema, koji se već danas pokazuje u svoj svojoj silini, upravo je sistem palijativne nege i smeštaja starih i nemoćnih lica. A ono što se danas golim okom vidi, sutra će biti samo još gore i crnje, ako se ovom problemu vrlo brzo ne izađe u susret.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari