Najkurentniji savet prekarnim radnicima glasi: gladovanje i strah od gladi će omogućiti da barem privremeno nađete nekakav posao i da ga obavljate za nekakve pare. A neoliberalni guslači tvrde da baš takva deregulacija rada i prekarizacija radnika, vodi u ekonomski rast.


Ranije smo zaključili da je ovakva ili onakva glad – pokretač istorije i svakojakog napretka. Glad onih koji nemaju šta da jedu ili se plaše takve mogućnosti i glad onih opsednutih profitom. Može da vam se ovakav tretman gladi čini banalnim, ali imajte na umu da banalizacija gladi potiče iz života i da banalno ne znači neistinito.

Činjenica je da glad disciplinuje! Isto i strah od gladi. U stvari, strah od gladi je gori od same gladi. Ovde više ljudi ubija strah od gladi, a tamo negde više sama glad. Teše nas time da smo daleko od one 122 zemlje u razvoju u kojima na svakih pet sekundi od gladi umre jedno dete mlađe od 10 godina. Kažu da se kod nas ne umire od gladi. Možda je tako, bukvalno viđeno. A da li se umire od straha od gladi?

Strah od gladi i sama glad glavno su oružje prekarizacije radnika. Glad je veoma jak motivator na sve i svašta. Glad goni na prihvatanje prekarnosti kao poželjnog stanja stvari. Strah od gladi i sama glad svaki pristojni rad pretvaraju u ropski rad, a dostojanstvenog radnika pretvaraju u pokorno biće. Barem je tako kod onih koji su naterani da misle kako je bilo koji rad za bilo koju nadnicu, bolji od ne-rada! Samo bogate i moralno nehajne zemlje mogu sebi da dozvole da im molekuralna biološkinja konobariše u kafiću, a mašinski inžinjer radi u kiosku na crno. Kada se to dešava u zemlji Srbiji, onda je tu reč o socijalnom ludilu i državnom bezumlju.

U standardnim slučajevima funkciju ugroženosti ostvarivanja osnovnih (egzistencijalnih, bioloških) potreba, tj. straha od gladi i same gladi, preuzimaju svako veće opadanje nivoa zadovoljavanja osnovnih potreba ili strah od mogućeg opadanja i jaka motivisanost za potrebama na aspirativnom nivou, bilo da su to realne potrebe (potrebe rasta, prema Maslovu), bilo da su umišljene (potrošačke). Radi se, dakle, o gladi za ostvarivanjem potreba na poželjnom nivou. U drukčijem kontekstu gledano, reč je o strahu od siromašenja i samog siromaštva (bilo apsolutnog, bilo relativnog). Promena položaja u klasnoj hijerarhiji snažno motiviše na prihvatanje ili otpor prema prekarnosti.

Ne znam koja će od ove tri potrebe biti dominantna u eventualnom davanju stana u zalog a da bi se došlo do zaposlenja. Naime, prema nedavnom saopštenju ASNS, u oglasu za posao kompanije „Agro – Mil“ iz Pojata (proizvođač stočne hrane), kao preduslov za konkurisanje, od kandidata za radno mesto traži se stan u zalog! Ovo uslovljavanje zapošljavanja „naplativim garancijama (uknjižena nepokretnina bez opterećenja na vaše ili ime vašeg garanta)“ ima svoje naličje u reagovanju Ministarstva rada – ono ovaj postupak smatra nelegalnim i osuđuje ga, ali se ne smatra nadležnim za bilo kakvo sankcionisanje. Da li je ovde u pitanju samo diskriminacija beskućnika? Ili je u pitanju još jedan prodor neoliberalnih revolucionara i najava novog ludačkog socijalnog inžinjeringa? – Kapitalizam definitivno ugrožava temeljne ljudske potrebe i beskrajno manipuliše obimom i tipovima svih ljudskih potreba.

Postoji bitna razlika između prekarizujućih funkcija egzistencijalne gladi i straha od gladi, na jednoj strani i na drugoj strani, prekarizujuće funkcije opadanja nivoa zadovoljavanja egzistencijalnih potreba i straha od tog opadanja, kao i funkcije ekstremno jake želje za zadovoljavanjem potreba na višem nivou. Egzistencijalna glad deluje prisilno i tu je u pitanju iznuđena motivacija za prihvatanje prekarnosti. Glad za ostvarivanjem potreba na određenom nivou (strah od opadanja i želja za širim zadovoljavanjem potreba) deluje motivaciono, sa manjim ili većim intenzitetom. – U istraživanju prekarizacije smo naišli na razliku između prekarnosti fizičkih radnika (oni bez kvalifikacija i oni koji imaju kvalifikacije nebitne za obavljanje datog fizičkog rada) na jednoj strani, i na drugoj strani, medijskih radnika, kao tipičnih predstavnika radnika u tzv. kreativnoj industriji. U slučaju radnika „bez zanimanja“ češće je prisilno delovanje egzistencijalne gladi i straha od te gladi. U slučaju medijskih i sličnih radnika, u pitanju je češće motivaciono delovanje opadanja nivoa zadovoljavanja potreba i straha od produženog opadanja mogućnosti za njihovo zadovoljavanje. U oba slučaja u pitanju je onesiguravanje, prekarizacija rada i života. No na obzorju onih kojima je egzistencija onesigurana vidi se bespoštedna borba protiv svih koji su ih doveli u stanje prekarizovanosti. Na obzorju onih kojima je onesiguran postojeći ili poželjni nivo zadovoljavanja potreba, nalazimo koncept kompromisa i model „socijalnog dijaloga“ sa onima koji uspostavljaju procese onesiguravanja rada i života.

Gladni leba i gladni profita idu zajedno, oni su lice i naličje istog fenomena. Obe „gladi“ imaju klasni karakter. Naravno, sve bi bilo drukčije kada bi se obe gladi smanjivale. A to neće samo od sebe. Gladni leba će kad-tad poraditi na ukidanju gladi. Dotle se ideologizovani moralizatori ljudske bede i civilizacijskog sunovrata bave idejom kako da one koji su gladni profita učine osetljivijim prema onima koji su gladni leba, ne shvatajući svu ekskluzivnost gladi za profitom i klasnu utemeljenost gladi. Drugi pak čekaju da prirodna destruktivnost profitne pohlepe, konačno dođe i do samog profita i da ga rasturi! Čekaju da ta zmija proguta svoj rep, a onda i ostalo. Legenda o uroborosu je večna!

U sledećem nastavku: Prekarni radnik – sam protiv svega i sam protiv svih

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari