Veliki rat bio je za Evropu katastrofalan u svakom pogledu, pa i u ekonomskom. Ekonomske posledice po Evropu, ali i Severnu Ameriku, ogledale su se, između ostalog, i u nultnoj stopi privrednog rasta, a takvo stanje trajalo je gotovo dve decenije.

Ilustracije radi, 1939. godine, kada se čovečanstvo našlo pred novim svetskim ratom, prosečan domaći bruto proizvod nacionalnih privreda bio je na nivou onog iz 1913. Finansijski haos, koji je nastupio posle Prvog svetskog rata, bio je do tada nezabeležen, što ne čudi imajući u vidu da su evropske sile izdvajale 50 odsto BDP na vođenje rata, pri čemu je samo deo te sume mogao da bude finansiran porezima. Zato je posle 1918. Evropa stenjala pod ogromnim teretom javnog duga. U Velikoj Britaniji, vodećoj svetskoj privredi pre 1914, nacionalni dug je povećan 14 puta, cene su udvostručene, akcijski kapital iscrpljen, a opšta mobilizacija ostavila je zemlju bez ljudskih i finansijskih resursa. Uprkos tome, Engleska je delovala kao najmanje razorena.

I Francuska je platila visoku cenu. Inflacija je dostigla 300 odsto, njene velike investicije u Rusiji bile su konfiskovane posle Oktobarske revolucije, a dugovi u Njujorku i Londonu premašili su 100 odsto BDP. Nacionalne valute poraženih država sasvim su obezvređene. Nemačka marka vredela je samo pet centi predratnog američkog dolara. Dugovi nagomilani tokom rata, a naročito posle veoma teških uslova nametnutih na mirovnoj konferenciji u Versaju 1919, porasli su do neizdrživih visina. Posle okončanja rata, 11. novembra 1918, vlade evropskih država zahvatila je euforija da posle godina oskudice razvijaju državu blagostanja. Pošto nisu mogle da povećaju poreze, većina vlada je nastavila sa inflatornim finansiranjem. To je potrlo finansijsku ušteđevinu srednje klase i doprinelo potkopavanju političke stabilnosti Evrope za još jednu generaciju.

Veliki rat je izazvao i tektonsku promenu u globalnom rasporedu ekonomske moći. Dok su privrede evropskih zemalja potonule, ekonomija Sjedinjenih Američkih Država dodatno je ojačala i od najvećeg dužnika u svetu postala glavni zajmodavac. Na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. države pobednice – Velika Britanija i Francuska, nisu uspele da ubede SAD da im oprosti njihove ratne dugove, pa su, produbljujući krizu, nastojale da svoje bilanse uravnoteže kažnjeničkim reparacijama poraženoj Nemačkoj. Dvadesetih godina ova mreža isprepletanih dugova gušila je svetski finansijski sistem. Nemačka je jedva bila u stanju da plaća reparacije i finansira vlastiti oporavak tako što je od SAD pozajmljivala neodrživo velike kredite. SAD su prolazile bolje od većine tokom ratnih godina i kasnije, ali su i njih, prema liberalnim ekonomistima, konačno stigli masivan transfer ekonomskih ovlašćenja državi i kraj monetarne discipline. Kada su finansijski tokovi iznenada prekinuti slomom Njujorške berze 1929, Nemačka je proglasila bankrot svojih dugova, a privrede zemalja Centralne Evrope su se urušile. Čovečanstvo je, posle decenije od Velikog rata, pogodila Velika depresija.

Kako bi se zaštitile od vrtoglave spirale nadole u međunarodnoj privredi, zemlje širom sveta su pribegle devalvaciji i protekcionizmu, zavođenju striktnih kontrola trgovine i tokova kapitala. Bio je to pokušaj da se teškoće kod kuće rešavaju na račun suseda. Veliku depresiju i sledstveno povlačenje iz procesa globalizacije koji je trajao decenijama pre 1914. ekonomisti smatraju najvažnijom i najštetnijom ekonomskom posledicom Prvog svetskog rata. Nobelovac, američki ekonomista Robert Semjuelson, nazvao je Veliku depresiju završnim poglavljem sloma svetskog ekonomskog poretka. „Slom je počeo Prvim svetskom ratom, a završen je kolapsom zlatnog standarda u tridesetim godinama“, napisao je Semjuelson.

Svetska privreda se oporavila tek pošto su posle Drugog svetskog rata, postepeno bili uspostavljani novi talas globalizacije, slobodna trgovina i otvorena tržišta kapitala. Svetska trgovina tek je 1993. dostigla nivo koji je imala 1913, a međunarodni tokovi kapitala su to dostigli još kasnije 1996. Poreske stope koje su ratnih godina povećane do nepojmljivih visina nikada nisu vraćene na nivo pre izbijanja neprijateljstva. Isto važi i za državnu regulativu koja je između 1914. i 1918. daleko premašila slavne dane evropskih apsolutnih monarhija.

KRAJ

Za veterane 16,1 milion dolara iz budžeta SAD

SAD i danas plaća troškove Prvog svetskog rata. Za penzije učesnika rata vođenog pre 100 godina, mada je poslednji veteran umro 2011, godišnje se izdvaja 16,1 milion dolara. Florens Van Valkenburg Elenberger, 104-godišnja udovica veterana, prima mesečno 1.100 dolara. Posle odbitaka za medicinsku negu (svojevrsno zdravstveno osiguranje iz koga je plaćen i njen starački dom), Florens, u stvari, prima samo 90 dolara od penzije svog trećeg supruga, poručnika Foresta Elembergera, oficira belca u 25. pešadijskoj regimenti poznatoj kao Bufalo vojnici, koju su činili samo crnci soldati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari