Koncept klastera nije nov – pojavio se još 1890. godine, kada je Alfred Maršal predstavio studiju o industrijskim klasterima u Velikoj Britaniji. Apostrofirana su tri izvora koji podstiču tzv. klasterizaciju privrednih subjekata. Reč je o prelivanja znanja, zatim o udruživanju rada i smanjivanju troškova proizvodnje.

Klasteri su sada svuda prisutni, a u razvijenim ekonomijama gotovo je nemoguće pronaći region koja nema bar jedan klaster. Na nacionalnom i regionalnom nivou predlažu se razne inicijative za razvijanje klastera, kao što su Vinniva u Švedskoj, NEC program u Norveškoj, RegX u Danskoj… Kad je reč o Srbiji, u Privrednoj komori je formiran Savet za klastere, koji odgovarajućim aktivnostima podstiče institucije, i tzv. stejkholdera, da u saradnji sa MSPP sektorom stvaraju povoljniji ambijent za preduzetništvo (nedavno je predstavljena Strategija za MSPP i preduzetništvo). Motivacija kompanija i kreatora politike da se bave podsticanjem klasterizacije ogleda se u prelivanju znanja i rezultata znanja i u pogodnostima koje povezivanje u klastere pruža.

Dostizanje višeg nivoa konkurentnosti samo je jedan od benefita koji udruženi u klaster mogu da očekuju. Ipak, ne dešava se uvek da se klasteri samostalno razvijaju, kao idealna koncept povezivanja različitih komparativnih prednosti udruženih poslovnih partnera, niti je stepen razvoja isti za sve vreme funkcionisanja klastera, što korespondira i sa životnim ciklusima poslovnih subjekata. Pritom je veoma važno da se napravi akcioni plan sa jasno utvrđenim smernicama razvoja klastera. Kvalitet akcionih planova, ali i iskorišćavanje svih prednosti udruživanja u najvećoj meri zavise od klastera fasilitatora, čiji je osnovni zadatak da ujedine sve aktere tog procesa, i to ne samo u fizičkom smislu, stvaranjem poslovnih mreža, već kroz dugoročno stvaranje društvenog kapitala.

Fasilitatorom se, u literaturi, naziva vođa koji usmerava proces, omogućavajući mu da ispuni osnovne parametre koncepta i da postigne dogovorene ciljeve… Istovremeno, koncept fasilitacije se deli na dve grupe: interno i eksterno usmeravanje. Eksterni fasilitator se opisuje kao osoba koja je objektivna, kompetentna, nepristrasna, sposobna da se konfrontira kada je potrebno i koja je dovoljno sigurna i nezavisna da preuzme rizike. Interni fasilitator opisuje se kao osoba koja dobro poznaje funkcionisanje privrednog-institucionalnog subjekta, što dovodi do znatnih ušteda u procesu upravljanja, istraživanja i finalnim aktivnostima. Osim toga, fasilitator mora da poseduje i dodatne veštine, koje se dele na veštine nižeg i višeg ranga u menadžmentu. Sposobnosti nižeg ranga ogledaju se u stvaranju poverenja, dok one višeg ranga podrazumevaju stvaranje uslova za novostvorene vrednosti, zatim za nove poslovne izazove, umrežavanje u poslovne poduhvate i upravljanje rizicima. Ukratko, uloga fasilitatora je višestruka jer se uklapaju različite karakteristike i sposobnosti i efikasno se koordiniraju svi raspoloživi resursi u postizanju zajedničkog cilja – ostvarivanja profita zasnovanog na visokom nivou konkurentnosti.

Autor je koordinator Foruma MSPP Privredne komore Srbije

glosa

Iskorišćavanje svih prednosti udruživanja u najvećoj meri zavisi od klastera fasilitatora, čiji je osnovni zadatak da ujedine sve aktere tog procesa, i to ne samo u fizičkom smislu, stvaranjem poslovnih mreža, već kroz dugoročno stvaranje društvenog kapitala

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari