Gde je solidarnost one polovine prosvetara koji ne štrajkuju, sa onom polovinom koja štrajkuje, ili obratno? Gde je solidarnost medicinskih radnika koji ne štrajkuju, sa prosvetnim radnicima koji štrajkuju, ili obratno? Zašto se, kad u firmi iks jedan sindikat organizuje štrajk, drugi sindikat ponaša štrajkolomački? Gde je danas radnička solidarnost?

Na pitanje ima li solidarnosti u nas, samo korektna istraživanja mogu dati relevantan odgovor. U svakom slučaju, treba razlikovati pokazivanje solidarnosti od zahteva, ili molbe, da drugi pokažu solidarnost prema nama. A i samo pokazivanje solidarnosti traži specifikaciju. Naravno, valja razlikovati verbalnu spremnost na solidarnost od stvarne solidarnosti. Pre nepune dve godine, u proleće 2013, Centar za razvoj sindikalizma uz finansijsku pomoć Fondacije Fridrih Ebert, a u okviru „škole“ za mlade istraživače, realizovao je istraživanje o socijalno-političkim vrednosnim orijentacijama radnika Srbije. Istraživanje je obavljeno na uzorku kvotnog tipa od ukupno 600 ispitanika – otuda rezultate istraživanja valja shvatiti kao indicije o stvarnom stanju stvari. No i pored toga, istraživanje je značajno zato što je barem orijentacioni izvor veoma retkih podataka o solidarnosti kao vrednosti i njenoj raširenosti među radnicima.

Podatke o raširenosti pozitivnog i negativnog odnosa prema solidarnosti treba shvatiti u kontekstu osnovnog nalaza ovog istraživanja. Naime, za radnike Srbije je karakteristično odsustvo koherentnog sistema vrednosnih orijentacija (uz to, najverovatnije, ide i odsustvo iole koherentne ideologije). Od pet radnika dvoje imaju relativno jasne vrednosne koncepte, a za troje su karakteristične pomešane i zbrkane vrednosti, pravi vrednosni galimatijas. Gledano kroz prizmu brojki, tačno tri petine radnika obeleženo je mešovitim socijalno-političkim vrednosnim orijentacijama, nešto više od četvrtine inklinira ka socijalnoj demokratiji, dok je preostalih 12 odsto „izabralo“ različite orijentacije među kojima dominira neoliberalizam. Moglo bi se, grubo, ustvrditi: kad radnici znaju šta je dobro i šta je to što hoće, onda se opredeljuju za vrednosti socijalne demokratije. Međutim, ne treba prevideti da istraživački nalazi upućuju na dominantan rasap vrednosti kao, možda, trajnije obeležje vrednosnog profila naših radnika i pored njihovog nešto izraženijeg vezivanja za vrednosni koncept socijalne demokratije.

U istraživanju smo našli da se solidarnost nalazi među sedam vrednosnih orijentacija koje bliže objašnjavaju socijaldemokratski koncept. Reč je o sledećim orijentacijama: ka državi blagostanja, ka sindikalizmu, ka sigurnosti, ka konceptu jake države, ka mirnim društvenim promenama, ka rodnoj ravnopravnosti i ka solidarnosti. Odnos prema solidarnosti, kao vrednosti, ispitivali smo na osnovu stepena slaganja, ili neslaganja, ispitanika sa sledećih pet tvrdnji: 1. Solidarnost znači da svaki pojedinac doprinosi zajednici onoliko koliko može. 2. Bez solidarnosti nema odgovornosti za zajednicu. 3. Solidarnost je samo prazna reč i ništa više. 4. Solidarnost je loša jer onda oni koji nešto dobiju neće da rade. 5. Ne mogu da budem solidaran, ako me to košta. Sumiranjem reakcija na ove tvrdnje našli smo da 52 odsto ispitanika prihvata solidarnost kao vrednost, 17 odsto odbacuje solidarnost kao vrednost, dok 31 odsto učesnika u istraživanju nije u stanju da razluči da li ima pozitivan ili negativan odnos prema solidarnosti. Iz ovih podataka je vidljivo da je u odnosu na solidarnost, kao vrednost, jasno i koherentno opredeljeno (pozitivno ili negativno) nešto više od dve trećine radnika, a da nejasne, pomešane, protivrečne stavove ima manje od trećine radnika. Od ukupnog broja radnika koji imaju razgovetan vrednosni sud o solidarnosti, nalazimo tri četvrtine onih koji prihvataju solidarnost i četvrtinu onih koji odbacuju. Preciznije rečeno, na tri radnika koji su orijentisani ka solidarnosti, dolazi jedan radnik koji odbacuje solidarnost. U grupi radnika koji su socijaldemokratski opredeljeni pet odsto je onih koji ne cene solidarnost, 15 odsto ima nejasan odnos prema solidarnosti, dok je 80 odsto onih koji su orijentisani ka solidarnosti.

Nalaz da polovina radnika ima pozitivan odnos prema solidarnosti objašnjava pojavu povremenih „eksplozija solidarnosti“ (npr. povodom nedavnih poplava). Međutim, odsustvo solidarnosti kada su u pitanju radnički ekonomski i politički interesi ne mogu se objasniti negativnim odnosom prema solidarnosti tek svakog šestog radnika. Po svemu sudeći, fenomen solidarnosti sadrži dve dimenzije, jednu ljudsku kojom se solidarišući pojedinac potvrđuje kao deo opšteljudske zajednice i to je ono fraternité – bratstvo sa bližim, ali i sa daljnjim, sa svim ljudima ovog sveta. Druga dimenzija solidarnosti zasnovana je na zajedničkim interesima. Ta solidarnost ima politički karakter, jer je u krajnjoj liniji vezana za uređenje, funkcionisanje i preuređenje društva i predstavlja temelj socijalne kohezije ali i svake političke, klasne i socijalne integracije. Radnici imaju problem sa političkom dimenzijom solidarnosti. Pretpostavljamo da i ona predstavlja poželjnu praksu, ali ne i ostvarivo ponašanje. No, među prekarnim radnicima nema solidarnosti! U toru u kojoj su radnici uterani silama raspojasanog kapitalizma, nema mesta za solidarnost. U tom toru vodi se borba za opstanak. Doći do posla u konkurenciji sa svima koji su nezaposleni. Sačuvati posao u konkurenciji sa svima koji su zaposleni! Uspeh u ovim takmičenjima omogućava preživljavanje. U pitanju je, gotovo uvek, igra nultog zbira, a to vam je ono: kad jedan dobija svi ostali gube!

Autor je koordinator rada Centra za razvoj sindikalizma – www.sindikalizam.org

U sledećem nastavku: Nema sindikata bez solidarnosti (4)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari