Ne znam gde sam, i od koga, prvi put čuo za metaforu o sindikatima u ludačkim košuljama. Nekolicina se javlja sa tvrdnjom da su je upravo oni smislili (ni sam u tome nisam nedužan). Na tu sliku sindikata me je nedavno podsetio sindikalac iz vrha omanjeg sindikata. Reče mi: Ma nama je navučena ludačka košulja i naša sloboda delovanje je ko u ludaka u toj košulji – s jedne strane ovakva vlast, s druge – pasivno radništvo spremno da beskrajno trpi, a sa treće mi u sindikatu nemoćni i nesposobni da u takvoj situaciji uradimo bilo šta dobro!


Baršunasta, a prema potrebi, tvrda diktatura liberalnog kapitalizma (oksimoron?!?) nema ozbiljnog protivnika. U naznakama i mestimično javljaju se ostrva otpora, nepovezana sa okruženjem i bez internacionalnog povezivanja. Samo radničko-građanski front predstavlja snagu koja može efektno da se usprotivi diktaturi kapitala. Bahata diktatura sa svojim bankama, voluntarnim zakonima, brutalizacijom rada, onesiguravanjem života, uzimanjem od onih koji nemaju, radi na svojoj propasti, ali joj za realizaciju tog nauma treba pomoć. Privid eternelizacije kapitalizma i večitosti diktature stvara ideološka prekrivka satkana od bajkovitih priča o zajednici rada i kapitala, o klasnom kompromisu, o klasnom prijateljstvu radnika i kapitalista. Izanđalost ideološke prekrivke, koja se već istanjila od duge upotrebe, na jednoj strani i sve veća bezobzirnost cezarističkih mera koje diktatura preduzima na drugoj – dovode do mestimičnog i raznolikog otpora poput onog u Grčkoj, Španiji, Italiji… Taj otpor je najava širokog (narodnog) fronta kojeg potencijalno čine partije autentične levice, sindikati, organizacije civilnog društva, građanski i radnički otporaški spontanitet… Naravno da se ideološki aparat diktature kapitala upinje da održi fragmentaciju socijalne borbe, da je demonizuje i prikaže kontraproduktivnom. Kad zakaže mekoća ideologije, nastupa tvrdoća aparata prisile.

Da li sindikati mogu nešto da učine u društvu u kojem nema stvarnog izbora, i u kojem bilo kakva vladina mera „nema alternativu“? Šta treba da urade sindikati da bi postali konstitutivni deo potencijalnog narodnog fronta uspostavljanog spram diktature kapitala i društva zasnovanog na principu „Nema alternative“? Nužnost promena je takva da sindikati nemaju vremena da čekaju priliku za stvaranje fronta otpora, pitanje radikalnih promena sindikata je pitanje njihovog opstanka. Jer, ipak, sindikati imaju alternativu! Otvorenost sindikata prema modernizaciji podrazumeva niz hrabrih i promišljenih promena. Ukazaću na nekoliko aspekata modernizacije sindikata.

  • Utvrđivanje političkog identiteta sindikata koji bi bio zasnovan na vrednosnoj, odnosno ideološkoj interpretaciji relacija sa socijalnim partnerima, odnosno socijalnim protivnicima. Socijalni dijalog nije bogom dana procedura već je češće ideološka magla koja skriva nadmoć kapitala prikazujući ga kao, za radnike i sindikate, prihvatljivu priču.
  • Delovanje saobraženo proklamovanim i, od radnika prihvaćenim, ciljevima organizacije.
  • Analitičko prepoznavanje socijalnog, ekonomskog i političkog okruženja – od strane sindikalnih rukovodstava ali i članstva (traženje saveznika i/ili koalicionih partnera na društvenoj i političkoj sceni).
  • Omasovljenje organizacije – zadržavanje starog članstva i regrutacija novog, posebno iz prekarijata i drugih marginalizovanih grupa.
  • Demokratski stil rukovođenja – sindikati kao organizacije članstva/radnika a ne (zatvorene) organizacije rukovodstva.
  • Savremeni način informisanja članova sindikata i transformaciju informisanja u komunikaciju članstva i rukovodstva organizacije.
  • Usaglašavanje i koordinacija horizontalnog i vertikalnog sindikalnog organizovanja uz prevazilaženje sadašnje disperzije unutar sindikalne moći na osnovne organizacije, granske sindikate i sindikalnu centralu.
  • Razvijanje solidarnosti unutar sindikata, između sindikata, na međunarodnom planu, a pre svega unutar samog radništva.
  • Internacionalizacija sindikalnih aktivnosti i radničke borbe uopšte; razvijanje internacionalne solidarnosti; šire uključivanje u evropske sindikalne akcije.

Sindikati su po definiciji slobodni onoliko koliko je slobodan čovek kojem je navučena ludačka košulja. Krajnji domet sindikata je postizanje boljitaka za radništvo koje predstavljaju, ali u okviru datog sistema. Svako frontalno delovanje protiv sistema delegalizuje ih i ukida ih kao sindikate. Sindikate u uslovima kapitalističke diktature jedino legitimiše delovanje protiv te diktature a u okviru zajedničkog radničkog i građanskog otpora.

Autor je koordinator rada Centra za razvoj sindikalizma – www.sindikalizam.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari