Pljuvači Yu-socijalizma pripisuju danas ondašnjim radnicima zalaganje za „manje rada, uz više novca“. U ekstremnim istupima neoliberalnih „analitičara“, radnicima se pripisuje i (faktički operaistički koncept) odbijanja rada (ne u štrajkačkom smislu), kao i rukovođenje čuvenim geslom „Radio ne radio svira ti radio“. Današnjim prekarnim radnicima, i onima dugotrajno nezaposlenim, i onima koji čas rade, čas ne rade i onima koji su kao zaposleni – pomenuti odnos prema radu njihovih očeva i/ili dedova, izgleda neverovatan, nemoguć, gotovo utopijski.

 Roditeljska priča o ondašnjem radu (čak i onda kada se radilo za male pare) izgleda im bajkoliko, a u neoliberalnu priču ne mogu da poveruju jer je previše različita od priče koju čuju u kući! Poređenje ondašnjeg tipičnog rada i današnjeg sve atipičnijeg rada, ondašnjim radnicima se čini kao poređenje dostojanstveg rada na jednoj strani i prekarnog rada na drugoj strani. Ondašnji radnici danas uzimaju razliku između dostojanstvenog i prekarnog rada kao meru naše aktualne bede. Pri tom, za njih je ondašnji „njihov rad“ ono što bi danas novosindikalnim govorom nazvali dostojanstvenim radom, dok ovaj rad i ne-rad danas ne znaju kako da nazovu, a vide i znaju kakav je. U tzv. poludirigovanom intervjuu najčešće se umesto jednog pojma čuju nekoliki „opisi“. Za jedne je to „rad na parče – čovek na parče“, za druge je to rad „idi mi-dođi mi“, za treće „kobajagi rad“ i sve ide tako do godovo nadrealne tvrdnje „današnji rad je ne-rad“! Pojam prekarnog rada im je stran i nerazumljiv, a nije im prihvatljiv ni pojam nesigurnog rada. Na nerazumevanje pojma prekarnog rada, ali i „ne-sigurnog rada“, nailazimo i kod poluzaposlenih i nezaposlenih radnika bez kvalifikacija (tzv. radnici bez zanimanja). Oni sebe vide kao radnike, kao nezapsolene radnike ili kao nadničare. I upravo je ovaj pojam nadničara i nadničenja najbiliži onom što se u literaturi naziva prekarnim radom. Rad za nadnicu, rad od danas do sutra. I opet ako bude prilike.

Prekarnost je „sastavni deo jednog modusa dominacije novog tipa, zasnovanog na uspostavljanju opšteg i trajnog stanja nesigurnosti čiji je cilj da primora radnike na potčinjenost, na prihvatanje eksploatacije“, kaže Pjer Burdije u Signalnim svetlima. Prekarnost je, dakle, opšte i trajno stanje nesigurnosti. O prekarnom radu govorimo u slučaju njegove trajnije nesigurnosti. Prekarni rad je jednostavno rečeno, nesiguran i neizvestan rad. Možemo govoriti o procesu onesiguravanja rada. Gaj Stending piše o sedam oblika radne sigurnosti: sigurnost tržišta rada, sigurnost posla (sposobnost i prilika zadržavanja „niše u zaposlenju“, prilike za mobilnost u viši status), sigurnost rada (zaštita od nesigurnosti na radnom mestu, ograničenje radnog vremena), sigurnost reprodukcije veština (prilika za sticanje veština), sigurnost prihoda (stabilan i primeren prihod, zaštita u vidu minimalne plate), sigurnost reprezentacije (posedovanje kolektivnog glasa na tržištu rada, nezavisni sindikati, pravo na štrajk). Naspram tipične trajne zaposlenosti i tipične kratkotrajne nezaposlenosti, danas su u kontinuiranom rastu atipične forme rada i zapošljavanja. U stvari, blede granice između rada i ne-rada, sve su prozirnije, labavije, nestalne, promenljive… Nije retkost da čovek sazna da li radi, ili ne radi, tek kad stigne na kapiju firme u kojoj je juče radio, kao što nije retkost da sazna da neće biti plaćen za svoj rad onda kada dođe vreme isplate. A bogami, nije retkost ni da čovek sazna da nema zdravstveno osiguranje, onda kad mu lečenje postane neophodno.

– U evropskom prostoru prekariat čine tri osnovne grupe. U prvoj grupi su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog tehnologije, deindustrijalizacije, ili transfera proizvodnje u zemlje u razvoju, ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Drugu grupu čine oni koji prihvataju nesigurnost prosto zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. To su migranti, ranjive grupe i oni bez obrazovanja i kvalifikacija. Treća grupa su oni koji su obrazovani, posebno omladina i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i životnim statusom i izgledima – smatra sociolog Miroslav Ružica

A u tekstu objavljenom u dnevnom listu Danas, Boris Jašović, između ostalog, kaže: „Ukoliko imate nesiguran posao na određeno vreme, ili onaj drugi na neodređeno – kobajagi sigurniji, ukoliko katkada zatrajete prekovremeno, a niste plaćeni za takvu vrstu dobrovoljnog rintanja, ukoliko ste inače nedovoljno plaćeni za posao koji odgovorno obavljate, ili vam se diploma fakulteta (…) uzima kao otežavajuća okolnost, ukoliko ste, dakle, kao zaposleni prinuđeni da trpite kojekakve skorojevićke gluposti tranzicionih biznismena (…) ili ukoliko iz straha od gubitka radnog mesta pristanete na mobing, ili kojekakve druge oblike zlostavljanja na radu – vi zasigurno spadate u kategoriju prekarizovanog radnika“. Sve u svemu, biti duže vreme bez rada (dugotrajno nezaposlen), povremeno raditi, raditi pod lošim uslovima, raditi za male pare – po pravilu znači prekarni život, nesigurnu egzistenciju.

Prekarni rad i život obeležje su savremenog sveta u kojem je profit sve sigurniji, a rad sve nesigurniji. I to je pravilo koje se širi u kockarskom kapitalizmu. U takvom kapitalizmu vlasnik kockarske radnje ima apsolutnu sigurnost, a igrači (kockari) apsolutnu nesigurnost. Takva su pravila organizovanog kockanja. To što ponekad poneki igrač dobije gaće da ne izađe iz gologuz iz radnje, stvar je milosti vlasnika radnje! Naravno, ovo je metafora. Ali činjenica je da je sigurnost vlasnika kapitala prepoznatljiva u okviru prihvačenog stepena rizika. Na drugoj strani, sigurnost vlasnika radne snage nije prepoznatljiva ni u slučaju zadovoljenja mnogih uslova koji su konkurentni na tržištu radne snage. Ljudska cena profita skače do nebesa!

Segmenti iz Istraživanja prekarnosti rada i radnika

Autor je sociolog, saradnik Centra za razvoj sindikalizma www.sindikalizam.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari