Priča o moći i nemoći sindikata u Srbiji, počinje pitanjem o stanju društva, organizovanosti i snazi države, vladavini prava, posvećenosti političkih, ekonomskih i intelektualnih elita, istinskoj transformaciji društva, uključenosti Srbije u procese evroatlantskih integracija i iskrenoj želji i nameri da se ovi prostori uljude.

Nesporno je da bi akcenat trebalo staviti na stvaranje optimalnih uslova za investiranje i reindustrijalizaciju zemlje, ali i na razvoj poljoprivrede i prerađivačke industrije, na podizanje kvaliteta obrazovanja i uključivanje većeg mladih i obrazovanih u radne procese. Važno je, takođe, da 14 godina posle oktobarskih događaja iz 2000. godine prestane velika obmana građana da su genetski glupi, pošto ne mogu da prepoznaju blagodeti neoliberalne ekonomske politike, koju papagajski ponavljaju predstavnici svih vlada, te da se napusti primitivna srpska izvedba austerity mera, koje će „obogaljiti“ čitave slojeve društva. Srednju klasu posebno! Ako je uvod bio neveseo, ni nastavak neće biti veseliji! Gde su ovde sindikati? Za koga oni rade? Ko su im članovi? Kako ih privlače, čime? Koji im je metod rada? Zašto se niko ne boji sindikata i da li bi trebalo da ih se boji? Kakav im je odnos sa socijalnim partnerima, da li su u tom odnosu ravnopravni, konsultovani, uvaženi? Da li uopšte znaju šta je suština socijalnog dijaloga? Mnogo je pitanja, a jedno je posebne važno – do kada će sindikati biti fikus Socijalno-ekonomskog saveta, dokle će trpeti poniženja, kada će izaći iz Saveta i uskratiti mu legitimnost? Kada će sindikati jasno i glasno reći da je vlada postala partner poslodavcima, i da iza leđa sindikalaca donosi zakone koji idu na ruku tajkunima, kojih se ne bi postideli ni Margaret Tačer, ni Ronald Regan?

Jedno od neizbežnih pitanja svodi se na to kojim bi se merama, posmatrano iz ugla sindikata, situacija mogla popraviti? Odgovora je više, ali bi najpre trebalo formulisati zajednički nastup prema državi. Ništa manje važno nije ni ukrupnjavanje sindikata – dve do tri velike sindikalne centrale bilo bi optimalno rešenje. Uključivanje stručnih ljudi, čiji bi saveti u vezi sa, recimo, analizom državnog budžeta, bilo bi dragoceno. Ne treba zanemariti ni obrazovanje sindikalnih lidera. Oni moraju da nauče sve: od nošenja sindikalne zastave, načina rada sa članovima, vođenja sastanaka i pregovora, do korišćenja pribora za jelo, na državnom prijemu! Za sindikate je važno da imaju strategije – kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ali i da prestanu da svaki čas, i to neorganizovano, da proglašavaju štrajk! Tako „raubuju“ članove, stvara se odijum u javnosti, vlada lako manipuliše njima, mediji ih razvlače i povlače po blatu! Kada se proglasi štrajk u jednoj grani, cela sindikalna centrala mora da se solidariše. Samo tako će neosetljiva vlada shvatiti ozbiljnost štrajka! Sve su to preduslovi koji garantuju da će sindikati postati i važan politički faktor, kome se iza leđa neće donositi sistemski zakoni, niti će biti predmet poruge! Kinezi kažu: „Hiljadu milja se pređe tako što se napravi prvi korak“! Drugarice i drugovi iz sindikata, zakoračimo!

Autor je redovni profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić“ u Novom Sadu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari