Poreske olakšice u Srbiji rutinski dobijaju oni koji godinama ne plaćaju poreze, komunalije i druge obaveze, dovoljno je samo da dovoljno dugo ne plaćaju, uvek će se naći neko mekog srca ko će dati otpis kamate, otpis dela duga i dati plaćanje na rate. Kada je reč o poreskim olakšicama na donacije i humanitarne projekte, stvari idu mnogo teže, tako da ispada da će mnogo lakše neko ko duguje 50 miliona evra za porez dobiti delimičnu ili potpunu poresku amnestiju, nego što će neko ko nesrećnim ljudima u Obrenovcu izgradi kuću dobiti izuzeće od plaćanja PDV-a na tu kuću.

Tako ispada da je praktično nemoguća misija dobiti učešće ministarstva finansija u bilo kom formatu i na bilo kom nivou, kada je reč o definisanju poreskih olakšica za donacije i humanitarne projekte, i to uopšte nije vezano za postojećeg ministra, to je višegodišnji kontinuitet bežanja od ove teme koji se proteže unazad desetak godina. Navodno, država nema kapacitet da uvede u legalne tokove više od trećine ekonomije koja posluje potpuno van poreskog sistema,pa samim tim mnogo manje ima snage da sprovede i kontroliše sistem poreskih olakšica za humanitarne projekte, pošto postoji opasnost da se otvori Pandorina kutija u kojoj će se prati desetine miliona evra kroz fiktivne humanitane akcije. I sve bi to bilo tačno, da ne postoji potpuno sprovodivo rešenje, a to rešenje je uvođenje licenciranja fondacija koje uopšte imaju pravo i zadovoljavaju standarde koji ih kvalifikuju da javno skupljaju novac u humanitarne svrhe. Takvo licenciranje u pojedinim državama Zapada traje od šest meseci do godinu dana, kontrola je rigorozna, ali takav sistem pre svega dovodi do ukrupnjavanja, do toga da ne postoje hiljade nevezanih i odvojenih skupljača novca za humanitarne akcije. Tako ukrupnjen sistem, sa najviše desetak licenciranih humanitarnih fondacija, nije teško kontrolisati. Ipak, izgleda da je nekome očigledno bolje da postoji trenutni galimatijas u kome i javna preduzeća i lokalne samouprave i sama država doniraju novac uglavnom odabranim roditeljima i odabranoj deci, dok ostatak neprivilegovanih, koji nemaju posao u državnoj službi niti veze u javnim preduzećima ili ministarstvima, uglavnom imaju pravo na tiho umiranje, bez ikakve pomoći. Primer humanitarne akcije za Tijanu Ognjanović, koja se završila kao potpuni fijasko po svim osnovama, nije samo ukazala na manjkavost sistema prikupljanja humanitarne pomoći, već i na činjenicu da neko zaposlen u policiji može bez problema da skupi milione evra za svoje dete, dok neko ko ima isto takvo dete i živi u nekoj Žagubici ili Majdanpeku, može da se nada ničemu. Uvođenje državnog fonda za lečenje retkih bolesti, korak je u pravom pravcu i trebalo bi da reši ovu anomaliju, naravno pod uslovom da uslovi dobijanja tih sredstava ne budu toliko apsurdno pooštreni da na kraju dođemo do tačke na kojoj smo bili i pre osnivanja tog fonda. Upravo zato, nakon uvođenja državnog fonda za lečenje retkih bolesti, jako je bitno sistemski urediti privatno prikupljanje humanitarne pomoći, odvojiti žito od kukolja, i napraviti smisaon i ekonomski održiv sistem poreskih olakšica. Tako uređen sistem u kome se zna ko ima licencu za humanitarne fondacije, a ko po zakonu nema pravo da javno skuplja novac i da pola novca troši na fiktivne troškove, doneo bi značajno olakšanje i samoj državi, a privatnom sektoru dao motiv da pojača svoj društveno odgovorni model poslovanja.

Takav sistem sprečio bi potpuni apsurd u kome kada Fondacija Ana i Vlade Divac izgrade stambenu zgradu kao donaciju ljudima koji su ostali bez svojih domova u poplavama, oni na to svoje dobro delo moraju da plate PDV koji se meri desetinama hiljada evra, pošto je to sistem velikih brojeva u kome sa vrednošću donacije, rastu i poreski nameti, neretko do tačke u kojoj donatori na kraju i odustanu od donacije. Takav sistem takođe bi sprečio i fenomenalni izum Srbije kao države u kojoj oni koji neredovno plaćaju bilo šta imaju olakšice, a oni koji hoće da doniraju i pomognu ugroženim slojevima stanovništva, plaćaju poreze do poslednjeg dinara.

Upravo zato, uređenje i uljuđenje sistema humanitarnih fondacija u Srbiji ne sme stati sa uvođenjem državnog fonda za retke bolesti, tim pre što ni u najbogatijim državama sveta državni fondovi nisu dovoljni da pokriju sve potrebe. Zato bi sistem licenciranja humanitarnih fondacija u Srbiji, mogao da dovede ne samo do ukrupnjavanja, već i užeg profilisanja fondacija koje bi se specijalizovale za određene vrste pomoći. Tako bi model humanitarnih fondacija opšte prakse, koje rešavaju probleme u rasponu od pomoći bolesnoj deci, pomoći starijima, pa do uspostave svetskog mira, bio zamenjen jasno i precizno definisanim ciljevima u kome se kao i razvijenom svetu, zna ko skuplja pomoć za gladne, ko skuplja pomoć za bolesnu decu, a ko brine o žrtvama porodičnog nasilja. Ko skuplja novac za globalne, a ko za lokalne humanitarne akcije. Takva specijalizacija dovela bi do toga da nema preklapanja u akcijama, da nema fenomena u kome svi skupljaju za jedno dete, pa onda skupe deset puta više od potrebnog novca, dok deset podjednako ugroženih slučajeva ostaju bez ikakve pomoći.

Zato je od ključnog značaja da u ovaj proces, ako je moguće već u procesu pripreme novog budžeta za 2015. godinu, bude uključeno ministarstvo finansija, da umesto izbegavanja, izađu u susret donatorima, saslušaju sugestije najozbiljnijih humanitarnih fondacija, i naprave sistem koji funkcioniše u najboljem interesu građana Srbije. Sve ostalo, spada u domen besmislenog izbegavanja, bežanja od realnosti, i prepuštanja društva nekoj vrsti manje ili više kontrolisanog darvinizma, u kome će se živeti po modelu „Ko preživi neka priča“. Tim pre što nas čeka veoma teška, neizvesna i gladna 2015. godina, sa definitivnim slomom decenijske politike vlasti u Srbiji koja autistično pokušava da bude Istok na Zapadu i Zapad na Istoku, da bi na kraju bila nigde i dobila ništa. Sa realnom perspektivom da Srbija kao država dobije batine i sa Istoka i sa Zapada, da ostane i bez Južnog toka i sa usporenim ili čak zaustavljenim procesom pridruživanja EU. I da na kraju najveću cenu te suludo reciklirane politike nesvrstanosti, pored same vlasti, plate i oni najranjiviji slojevi stanovništva koji bi u tom procesu raskusuravanja slonova nad Srbijom, mogli ostati bez ičega. Država u tako nemogućoj situaciji, mora ići takvim izazovima u susret, i da onima koji i dalje mazohistički pokušavaju da pomognu najranjivijih slojevima društva, pruži makar isti onaj nivo olakšica koje godinama daje poreskim dužnicima svih vrsta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari