Istorija Srbije je prepuna reformi i reformatora. Reformisalo se sve i svašta, uglavnom neuspešno, često i štetno, a skoro nikad uspešno, potpuno i dosledno. Skoro nikakva razlika nije u reformama koje su vršene u kraljevini, komunističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji i ovoj prividno demokratskoj Srbiji.


Već sama potreba da se vrše često reforme školstva, zdravstva, državne uprave, vojske, pravosuđa i kulture, pokazuju jasno da su prethodne reforme bile promašaji. Pita se čovek zašto kod nas ne uspevaju reforme i da li je moguće da Srbija ostvari bilo koju reformu uspešno? Odgovor se može najpre naći u jedinoj pravoj i uspešnoj reformi koja je Srbiju dovela na prvo mesto u svetu pre nešto manje od dvestotine godina, na kome se zadržala do danas. Deluje nestvarno, ali takva reforma je bila reforma srpskog jezika koju je sproveo Vuk Karadžić za vreme vlasti Kneza Miloša. Dobitna kombinacija je bila da je reformu osmislio i sproveo onaj ko je bio vrlo vidovit, obrazovan i lucidan, a da je vladar bio potpuno svestan da se u to ne razume i spreman da sluša i pomogne svim sredstvima da se reforma ostvari. Bilo je i tada velikih i upornih protivnika, koji su smatrali da su najveći intelektualci toga vremena, ali je vladar sve kritičare umirio i omogućio ostvarenje celovite reforme kojom je Srbija dobila novu ćiriličnu azbuku u kojoj je svaki glas imao svoje slovo. Malo je poznato da je čuveni Bernard Šo svojevremeno u testamentu zapisao da je najsavršenije pismo na svetu srpska ćirilica, pa zbog toga zaveštava ogromnu svotu novca onom reformatoru koji izvrši reformu engleskog jezika po ugledu na ćirilicu. Isto su mislili i najveći svetski umovi Vukovog i Miloševog vremena, ali nisu imali prilike da na vlasti bude nepismen čovek, svestan svoga neznanja, važnosti takve reforme i spreman da je svim sredstvima odbrani i realizuje. Dakle, nije da mi možemo da budemo prvi na svetu samo u sportu ili matematici, nego smo eto već dva veka najbolji i u azbuci.

Nije potrebno biti mnogo mudar pa shvatiti da se do onih pravih i dobrih reformi može doći samo po obrascu da mora postojati sprega između onoga ko je dovoljno genijalan da reformu smisli i vladara koji je dovoljno nepismen da shvati da nije on najpametniji, iako ima svu vlast, već da mora poslušati pametnijeg od sebe. Zapravo, dobro u jednoj državi može biti samo kada vladar shvati da u svakoj oblasti postoje oni koji sve znaju mnogo bolje od njega, pri čemu ima dovoljno mudrosti da proceni ko je stvarno onaj pravi, a ko su nabeđeni stručnjaci i naduvani intelektualci. Naravno da isto važi na svim nivoima vlasti od mesne zajednice pa do vrha.

Ovako, dok se kod nas za vlast grabe samo oni koji su ubeđeni da sve najbolje znaju i koji se naježe čim primete da ima nešto što drugi zna bolje, pa takvog odmah uklanjaju, imaćemo bućkuriš reforme koje je smislio tamo neki mali Mikica. Da li je za to potrebno da konačno državom zavlada neko nepismen, ostaje da svako proceni sam, ali sa ovolikom količinom lažnih diploma i doktora nauka sigurno nam se ne piše dobro.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari