Nasuprot tendenciji da uhvatimo korak sa savremenim dobom, da se prikažemo kao moderni i obrazovani, posmatrajući dosadašnja dostignuća čovečanstva i diveći im se, kao kamen stoji genetski kod naših predaka iz kojeg isijava užegli mentalitetski poremećaj, koji opravdava rešavanje problema nasiljem. Odavno smo prestali da verujemo u veštice i čarobnjake, svemoguće krave i duhove, ali još uvek nismo uspeli da se otrgnemo prokletstvu začaranog kruga nasilja nad ženama. Kao da spuštamo glavu i zatvaramo oči svaki put kada na dnevni red našeg života dođe stavka – nasilje.

Jedni klimaju glavom i energično podržavaju upotrebu batina kao jedinog korisnog sredstva za uspostavljanje praistorijske hijerarhije u društvu, drugi pak sležu ramenima i odmahuju rukom uz rečenicu: „Neka svako u svoja četiri zida radi šta hoće“.

Upravo zbog pasivnog stava prema životu, duboko ukorenjenog verovanja da smo nebeski narod, i da je bilo bolje „nekada davno“, trudimo se da održimo u životu sva praznoverja i običaje, kulturološke navike kao i sistem vrednovanja, kako ne bismo ugasili iskru srpstva i ostali dosledni svojoj veličanstvenoj istoriji, a to nas uvlači u ponor i crnilo, tapkanje u mestu u mračnoj sobi, pokušaju neuspele tranzicije (kako ekonomsko-političke, tako i kulturne), i dovodi do poražavajuće statistike da svaka druga žena u Srbiji trpi neki oblik nasilja. Grcajući u talogu ekonomske krize, krize identiteta cele nacije ali i pojedinca, uz pomoć cenzure i autocenzure medija, sebi vezujemo crni povez preko očiju, dok mirno pratimo zvonce vođe, i ignorišemo ubrzan razvoj sistematskog uništenja društva, degradacije morala, putem samovlašća pojedinaca, koje iskazuju nasiljem nad drugim pojedincima, ugrožavajući time njihovu slobodu i bezbednost, i vraćajući celu zajednicu u kalup istorijskog, predmodernog, zarđalog i zastarelog sistema vrednosti.

Sociolog Entoni Gidens objašnjava da je dom nuklearne porodice zapravo najrizičnije mesto kada je u pitanju nasilje, jer je nasilje muškarca nad ženom jedan od ključnih oblika kontrole, i spada u drugi najčešći oblik porodičnog nasilja.

Smatra da postoji čitav niz faktora koji utiču na nasilno ponašanje, ali da se dva posebno izdvajaju. Prvi je kombinacija jačine emocija i bliskosti partnera, gde se neretko dešava da se ljubav pomeša sa mržnjom, a drugi činjenica da se određeni oblici nasilja tolerišu, ili čak odobravaju. Pozabavimo se prvim faktorom, okidačem ispoljavanja nasilja – emocijama.

Tu možemo uočiti razvijanje takozvanog „Stokholmskog sindroma“, koji kod žrtve razvija odbrambene mehanizme u cilju preživljavanja u ovakvim uslovima.

Stokholmski sindrom je ustanovljen 1973. godine, kada su dva službenika i dve službenice bili taoci tokom pljačke jedne stokholmske banke. On se u psihologiji definiše kao „reakcija zarobljenika na nasilje koje ne može da izbegne“. Primećeno je da kada taoci, ili u ovom slučaju žene žrtve, uspostave vezu sa napadačima, lakše prežive. Manipulacijom, kroz pokazivanje nežnosti, žena nalazi opravdanje za njegov postupak, i počinje da obraća pažnju na potrebe nasilnika, stavljajući ih ispred svojih. Vremenom žrtva počinje okolinu da posmatra očima napadača, i ona pokazuje izuzetnu zahvalnost za njegove male znakove pažnje i ljubaznosti.

Zanemarujući vrstu nasilja, i dužinu izloženosti, žrtva nakon proživljene traume ostaje sa posledicama. Neposredno nakon odigravanja nasilne scene, nastupa stanje šoka, i negacija proživljenog. Javlja se čitav niz psiholoških promena u funkcionisanju, kao i tendencija razvoja psihičkih poremećaja. U zavisnosti od vrste i dužine trajanja nasilja, posledice mogu biti manje ili veće, kratkoročne ili dugoročne. Uglavnom se, zbog procesa uspostavljanja kontrole, žrtva oseća nesigurno i uplašeno. Upravo zbog tog straha, trudi se da sa nasilnikom uspostavi dobar odnos (implikacija Stokholmskog sindroma). Zbog osude društva, žrtva takođe u sebi nosi osećaj nelagode i stida. Narušeno samopouzdanje, bojazan od ponovnog proživljavanja i konstantna strepnja spadaju u karakteristike viktimizacije. Način socijalnog funkcionisanja jedinke koja je pretrpela nasilje se menja, ona se povlači i zatvara u sebe, izoluje se od prijatelja i zanemaruje socijalne aktivnosti. Postoji tendencija da žrtve nakon proživljenog traumatičnog iskustva, mogu patiti od poremećaja ishrane i nesanice, kao i košmara i napada anksioznosti, a prisutna je i zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci. Takođe, javlja se psihička disfunkcionalnost, približnije – razvoj psihosomatskih tegoba. Ukoliko se ne leči, najteži stepen viktimizacije dovodi do razvoja težih duševnih oboljenja poput psihotične depresije ili paranoje, koje dovode do ubistva i samoubistva.

Rešenje problema? Stara narodna izreka kaže: „Gvožđe se kuje dok je vruće“. Nažalost, u našem obrazovnom sistemu, ne postoji program koji bi se bavio edukacijom dece o ovoj temi, kako bi uspeli lakše da lociraju i reše problem ukoliko postoji. Slabo razvijena svest o sistemu koji stoji iza napadnute žene, kao i programima koji ženu štite od nasilnika neposredno nakon napada, kao i činjenica da je u dvadeset i prvom veku nasilje i dalje tabu, dovode do poražavajuće statistike. Najveću ulogu koju imaju proširena porodica, bliski prijatelji i učitelji, nastavnici i školski pedagozi, oni prepuštaju samoj žrtvi, nesvesni pakla koji proživljava. Da u državnoj evidenciji postoje informacije o deci koja su bila svedoci nasilja, ili same žrtve, kao i njeni počinioci, sigurno bi društvo iznašlo načina da im pomogne, i da kroz rad sa stručnim osobljem minimalizuje mogućnost da i oni jednog dana postanu nasilnici.

Ustanovljenom zakonskom regulativom, nasilnicima, ukoliko se dokaže da su krivi, sleduje od šest meseci do četrdeset godina zatvora, u zavisnosti od težine počinjenog kaznenog dela. Socijalne službe nakon (i u toku) postupka, uveliko rade sa žrtvom, sa željom da se, koliko je to moguće, i u zavisnosti od težine posledica, vrati normalnom životu. Ostaje otvoreno pitanje – zašto se niko ne bavi nasilnicima? U zemljama Zapadne Evrope, socijalni program za nasilnike obuhvata seanse sa psihijatrima i psiholozima, grupna savetovanja i razne radionice, kao i obavezno psihološko testiranje na svakih šest meseci do godinu dana, nakon odsluženja kazne (kako zatvorske, tako i programa rehabilitacije nasilnika).

Žena žrtva u sebi nosi potencijalnu opasnost da ponovo za partnera odabere nasilnika, ali nasilnik nakon odslužene kazne predstavlja hodajuću opasnost za okolinu. Ulaskom u novu zajednicu, on bira novu žrtvu i dodaje još jednu spiralu začaranom krugu. Sve dok se zakonom ne propiše određena vrsta lekarskog nadzora i savetovanja nasilnika, gorući problem današnjice će imati slobodan put ka još intenzivnijem razvoju. Skup raznih činioca kao što su velika nezaposlenost, mali broj obrazovanog stanovništva, sve glasnije propagiranje nasilja u medijima, čini da svakog dana propustimo šansu da promenimo nešto, i pomognemo onima koji su odavno odustali od traženja pomoći.

U danu kada autorka privodi kraju ovaj rad, 19. marta tekuće godine, štampa objavljuje da je u proteklih 48 sati, ukupno trinaestoro ljudi izgubilo život u „porodičnim okršajima“, kako ih novinari nazivaju. Četiri samoubice i devet žrtava. Zaključno sa ovim danom, u 2015. godini, u eskalaciji porodičnog nasilja, života je lišeno dvadeset i sedam osoba, što odgovara ukupnom broju žrtava porodičnog nasilja iz 2014. godine. Očigledno je da postoji duboko ukorenjen problem, koji u kombinaciji sa trenutnim stanjem u državi rezultira emotivnom i psihičkom labilnošću pojedinaca, i dovodi do neuračunljivih reakcija, svirepih ubistava i neprestanom padu zajednice ka ambisu razorenog društva.

Iskazi žrtava

Ispitivanja na osnovu kojih je rađena ova analiza vršena su među korisnicama sigurnih kuća, i žena koje su prijavile nasilje nekom izvršnom organu na teritoriji Autonomne pokrajine Vojvodine, u periodu od 2008. do 2012. godine. Ukupno je ispitano 516 žena, a ispitivanja su vršena u četrdeset sela i sedam gradova, što uključuje 167 ispitanih žena iz seoskih zajednica i 349 ispitanica iz grada. Kada je u pitanju psihičko nasilje, 44,4 odsto ispitanica je potvrdno odgovorilo kada im je postavljeno pitanje da li su ikada bile ponižavane i/ili omalovažavane. Psihičko i emocionalno nasilje kod svojih partnera je prepoznalo 21,8 odsto ispitanih žena, dok je 31,1 odsto anketiranih reklo da je pretrpelo vid ekonomskog nasilja. Da su doživele pretnje fizičkim nasiljem potvrdilo je 27,3 odsto ispitanica, a oblik fizičkog nasilja doživelo je 33,9 odsto žena. Proganjanja je doživelo 18,6 odsto ispitanih, dok za oblik seksualnog nasilja potvrdan odgovor je dalo svega 9,1 odsto. Upotrebivši reč „svega“, sigurno sam privukla Vašu pažnju. Oblik seksualnog zlostavljanja je najmanje prijavljivani oblik nasilja, kako zbog lične sramote, neprepoznavanja žena ovog oblika nasilja, tako i zbog toga što su seks i seksualnost tabu teme same po sebi, te izazivaju nesigurnost i stid kod žena koje su bile žrtve. Treba napomenuti da je čest slučaj i incesta, o kome se još više ćuti, jer je „sramota“, i žrtva u većini slučajeva krivca pronalazi u sebi, a ne u napadaču. Anketarima je 51,8 odsto ispitanica dalo podatak da su pretrpele neki oblik nasilja više od deset puta. Na prvom mestu nanošenja fizičkih povreda nalazi se šamar, sa 25,5 odsto potvrdnih odgovora anketiranih žrtava, na drugom mestu batinanje, sa 16,7 odsto i na trećem mestu udaranje, sa 15 odsto potvrdnih odgovora. Napadanje žrtve kućnim predmetima, potvrdilo je 34,4 odsto ispitanih, napad nožem 25 odsto, dok je napad (verovali ili ne) oštrim poljoprivrednim oruđem doživelo 18,8 odsto žena. U nanošenje telesnih povreda oružjem spada i napad kaišem, vatrenim oružjem, bokserom i bejzbol palicom.

Autorka je studentkinja Ekonomskog fakulteta u Subotici – odeljenja u Novom Sadu.

Objavljeni tekst je deo opširnijeg seminarskog rada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari