Beč, u XX stoleću dva puta sudbonosno na strani nepravde i zločina, u oba svetska rata u kolu agresora, Beč sa svojim austrofašizmom, sa svojim Hitlerom, izgonom Jevreja u logore smrti i rasejanje, sa svojim jezivim antisemitskim porukama na javnim mestima koje su prethodile tom proterivanju i masovnom pokolju, Beč sa onim grafitom iz godine 1938, čija je slika ušla u sve ozbiljne istorije dokumentarne fotografije, ispisanom iznad krojačke radnje bečkog građanina jevrejskog porekla, između karikature zadriglog Ješe i Davidove zvezde koja visi sa vešala: „Ako ovo spereš, letovaćeš u Dahauu!“, Beč, na kraju rata razoren, zatim iznova podignut, taj i takav nekadašnji Beč, u poslednjih četvrt veka, s valjanim razlogom je, među svim gradovima sveta, najčešće proglašavan najboljim mestom za život. To znači da Beč pruža najbolje mogućnosti za ostvarivanje onoga što svaki čovek potencijalno ima u sebi.

Kad taj i takav Beč, iz istorije, i iz sadašnjosti, uporedimo s našim Beogradom, koji je u oba svetska rata bio pod okupacijom, i koji je herojski oslobođen u zemlji na strani država udruženih protiv imperijalnog zla, a koji je danas jedan od najbeznadežnijih gradova za život u Evropi, morali bismo se upitati o korenu problema koji nas tišti. Stvar je u tome da je za sadašnje stanje Beograda odgovorna neodgovorna i neznalačka politika koja se u njemu i iz njega vodi poslednjih trideset godina. Dakle, ovo stanje nije stvar usuda i može se promeniti.

Gde god se osvrnemo, u Beogradu su drski otisci bahatog neznanja i varvarstva u kulturi. Čak i bez opela, kod nas su do jednog sahranjeni svi oni divni bioskopi. Pri tom, malo je kome palo na pamet šta oni znače za kulturu jednog grada i šta je sve u njima moguće prikazivati. Beč je i dan-danas krcat malim bioskopima. Naša dva najvažnija muzeja, zatvorena su godinama koje su se već sabrale u deceniju. U Beču je to nezamislivo za bilo koji od njegovih 130 muzeja. Zašto? Zato što u njemu postoje i odlučuju oni koji znaju kako se renovira jedna zgrada a da se ne ukine funkcija instituciji kulture koja se u njoj nalazi.

U Beču građani piju zdravu vodu iz vodovoda. To nazivam gradom na vodi, i vodom svih građana. A naš Grad na vodi, za koji se već, kako je objavio gradonačelnik, prodaju stanovi, zidaće se po uzoru na jednu maketu, sklepanu bez prethodno izrađenih stručnih planova i, dakako, bez javne rasprave, bez raspisanog konkursa na kojem bi učestvovali svi arhitekti i urbanisti sveta, i taj će Grad na vodi potopiti postojeći grad, pretvarajući središnji njegov deo, njegova pluća, koja bi morala biti puna zelenila i ustanova kulture, u debelo njegovo crevo, u tržni i poslovni i stambeni centar, kakav se svuda u svetu gde se zna šta je arhitektura gradi na obodu grada. Naši najviđeniji arhitekti govorili su o ovom urbicidu u nastajanju, ali njihova reč, izgleda, nema nikakvog značaja u Beogradu. Reč tu nema značaja.

Beč uči na sopstvenim greškama. U njemu se poštuju znanje i struka. Reč ima smisla. Krajem ove nedelje, u Arhitektonskom centru u Muzejskoj četvrti, do sredine avgusta, biće otvorena izložba „Beč, biser u Rajhu – planiranje za Hitlera“, tokom koje će se voditi stručni razgovori o Beču u vreme nacionalsocijalizma, ali i o tome koliko je arhitektura politička stvar. To se zove istinsko hvatanje u koštac sa sopstvenom zlom prošlošću. Eto tako se uči na svojim greškama, a to učenje mora da bude javno.

Pod nazivom „U ime naroda“, mi smo nedavno imali u Beogradu, u Istorijskom muzeju Srbije, sramnu, falsifikatorsku, bezumnu izložbu, o kojoj sam pisao i protiv koje sam se borio, ali bez imalo pomoći ijednog našeg vajnog istoričara ili istoričarke. Naprosto, uz pomoć Ministarstva kulture kod nas je sada moda da se stidimo onoga čime bi trebalo da se ponosimo, a de se ponosimo onim što je za stid i osudu. Od pobede, pravimo poraz! To je najviša umetnost naše kulturne politike.

Zvanični Beč javno se srami svog nacionalsocijalizma, a diči se svojim crvenim periodom, Crvenim Bečom od 1919. do 1934. godine, i danas čuvajući tada uspostavljenu socijaldemokratsku tradiciju građenja socijalnih stanova.

Bit razlike između današnjeg Beča i današnjeg Beograda leži u dva oprečna suda kojima se rukovode njihovi političari i kulture njihovih politika. U Beču se može pročitati slogan: „Beč ima kulturu.“ Takođe pregnantno, naše vjeruju iskazao je predsednik naše republike: „Mi imamo istoriju.“ Onaj magloviti, fluidni subjekat, vanvremenski i vanprostorni, koji se krije iza tog bezobličnog prvog lica množine, u Beču je utemeljen u vremenu i prostoru, i u samome sebi. Tu je uspostavljena jasna relacija identiteta. Kod nas je ona narušena. A nije jednako A.

Osim toga, uzimati istorijske događaje, dakle, ono što je završeno, za jedino istinsko vlasništvo, znači ne mariti stvaralaštvo – ignorisati savremenu kulturu. Jednom rečju, permanentno promovisati palanku i njen duh zauvek datog odgovora. Sadržaj iskaza „Beč ima kulturu“ podrazumeva i sve ono što je o austrijskoj kulturi, o njenom militarizmu, imperijalizmu, klerikalizmu, fašizmu i malograđanštini, gnevno izrečeno od Nestroja, preko Krausa, do Bernharda i Jelinekove, i to kao krucijalni udeo. Osnova kulture jeste ono novo i kritičko. Nasuprot zatvorenom beogradskom konceptu kulture, koji nije bio takav u periodu između dva rata i od 1945 – 1985, stoji otvoreni bečki koncept, koji je neizostavno izložen kritici – stoga i jeste otvoren.

Dobar primer kritičnosti izražen je u odnosu prema Prvom svetskom ratu. Na četvrtom spratu Muzeja Leopold, u jednoj prostoriji, dugo će trajati postavka „Austrija 1914 – 1918“. Na njoj dominiraju dva velika formata ulja na platnu Albina Eger-Linca: „Danse macabre“ i „Finale“. Tema prve slike je odlazak u rat. Na njoj je, među radnicima i seljacima, središnja ličnost Smrt. Tema drugoj slici, iz 1918, jeste kraj rata. Na njoj su ljudska trupla rasuta po bojištu. I to je taj put od živog leša do mrtvog leša (sic)! U rasponu te dve slike, ovekovečena je stranputica one zablude, opake i perverzne, koju je na početku rata izrekao niko drugi do otac psihoanalize: „Sav moj libido pripada sada Austrougarskoj!“ Eros je tu uzet pod svoje od strane tanatosa.

U septembru 1917, dakle tokom rata, u neutralnoj Švedskoj, u Stokholmu, pod rukovodstvom slavnog arhitekte i dizajnera Jozefa Hofmana, organizovana je izložba savremene austrijske umetnosti. Na njoj je bilo 600 eksponata, među kojima i 240 ulja na platnu, skulptura i grafika. U Leopoldu je elektronski katalog te izložbe, na koju su došli i zvaničnici iz britanskog ministarstva. Šta nam to govori? Monarhija, na očiglednom kraju rata i očiglednom svom umoru, preko kulture uspostavlja svoju novu državnost. Moderna kultura je avangarda njenog republikanizma, budućeg njenog Crvenog Beča.

U Burgteatru su se odlučili za najbolje kad je reč o temi Prvog svetskog rata, i na repertoar, u režiji Georga Šmidlajtnera, postavili „Poslednje dane čovečanstva“. Krausova kritika rata i imperijalnih austrijskih apetita, ovde jasno i razgovetno odjekuje sa scene. Već na samom početku, tu se čuje i ono nakaradno, morbidno i zločinačko: „Serbien muss sterbien!“ A izum tog pogrešnog izgovaranja i pisanja glagola sterben, kako bi se slagao sa imenom onih koje treba pobiti, pripada nikom drugom do Feliksu Zaltenu, koji će devet godina potom napisati „Bambija“.

I na kraju, najlepšu obradu teme Prvog svetskog rata u Beču, pisac ovih redova nalazi u Akademiji likovnih umetnosti. Ova visoka i slavna škola ima svoju čuvenu kolekciju slika, među kojima je triptih Hijeronimusa Boša „Strašni sud“. On se, među slikama od rane renesanse do kraja klasicizma, nalazi sada na centralnom mestu na, izvanredno koncipiranoj, izložbi „Užas i užitak – izrazi straha“. Međutim, ono što nas ovde zanima ne nalazi se u tom galerijskom prostoru, nego u auli akademije. Na pročelju ove izvanredne prostorije, ispod oslikane tavanice, a iznad friza, uočavamo dve intervencije anonimnog umetnika ili anonimnih umetnika. Tu, na visini od desetak metara, stoje dve ploče, na kojima su utisnute reči zahvalnosti. Međutim, pored tih mramornih ploča, prema prozorima, nalazi se kartonska replika svake od njih, a na tim replikama, identičnim slovima kao na originalu, ispisani su izmenjeni sadržaji. Uporedimo ih! Na levoj tabli piše: „Car Lepolod I, osnivač Akademije“. Umetnici su napisali: „Car Leopold I proterivač Jevreja iz Beča“. Na drugoj strani, uz ploču na kojoj piše: „Car Franja Josif I, graditelj ove kuće“, stoji replika sa sledećim sadržajem: „Car Franja Josif I, agresor u Prvom svetskom ratu“.

Za nauk i na očigled svima – istorijski i savremeni artefak, spomenik i komentar, program aristokratije i akcija puka, dvorska umetnost i avangardna umetnost, jedno pored drugog. I nema ovde i sada tog dekana ili ministra kulture, te kulturne institucije ni akademije nauka koja zahteva da se ovakvo skrnavljenje likova carskih smesta poništi, a da se počinioci kazne. Jer, ovo je živa akademija živih i delatnih studenata! Bez kritičkog pogleda na svet i njegovu istoriju, nema ni kulture ni budućnosti sveta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari