Pre prelaska na opisivanje glavnih perioda mojih borbi i mojih pogleda na autonomiju Vojvodine, verovatno je uputno da kažem kako sam se i na koji način ja lično „sreo“ sa politikom uopšte, pa i obreo u borbama oko vojvođanskog pitanja, i kako sam se postupno našao u samom njihovom epicentru.

Moji bliski drugovi i prijatelji, nažalost sve malobrojniji, koji me znaju od detinjstva, znaju i da – uprkos moje izrazite sklonosti ka društvenom radu od, kako se to kaže, „malih nogu“ – ja intimno sve do ranih četrdesetih godina nisam kao životno opredeljenje video politiku. Maštao sam, kao večiti odlikaš, od ranih gimnazijskih dana, da ću uspeti prvo da diplomiram pravo i potom da doktoriram na filozofiji, sanjajući o tome da ću se životno, kao profesor univerziteta baviti tim oblastima kao naukama.

Duga je priča, najbliža onoj narodnoj „čovek snuje… “ – zašto se to nije ostvarilo.

Mene su, kao ličnost, formirala pre svega dva moja podjednako značajna zavičaja. Prvi je rodni Srem, kao zavičaj moga ratom i svim strahotama koje on donosi obeleženog detinjstva, gde smo živeli sve do moje desete godine i gde sam, tokom rata, naučio – kao i sva martinačka deca – da nas tamo ubijaju, pokrštavaju i zaključavaju u miniranu crkvu i proganjaju zato što smo Srbi i partizani; a brat i ja, dodatno, i da smo porodično nešto što neki zluradi odrasli zovu“ komunisti“, jer kad mi je grupa ustaša hapsila oca u zimu 1941. godine, jedan od njih je – razdvajajući mene i mlađeg brata kundakom od oca – doviknuo svojim: „Daj da pobijemo ove komunističke štence… „

Ubrzo posle oslobođenja, – maja 1946, – selimo se u Novi Sad, moj drugi zavičaj i grad s kojim ću, evo, sudbonosno biti i doživotno srođen. Voljeni grad moga uzbudljivog dečaštva i moje prebogate mladosti, moga mladalačkog socijalnog i intelektualnog samopotvrđivanja i moje prvotne političke – kako bi se to danas reklo – promocije.

Obilazeći Vojvodinu uzduž i popreko – kao istaknuti omladinski aktivista, kao čelnik prvog vojvođanskog odreda izviđača, odnosno novoobnovljenog skautskog pokreta, kao aktivni „tribinaš“ i uspešni mladi fudbaler i sportista – spoznao sam i zavoleo i moj treći i najširi zavičaj i izrastao u Vojvođanina, u onom Milisavčevom poimanju toga – „da mi je Vojvodina na srcu. „

Takav i tako sve do 23. godine zavičajno predestiniran, sad već daleke 1958, upućen sam u Beograd radi završetka odmaklih studija na Pravnom i na rad u rukovodstvu omladine Srbije. Taj moj omladinsko – studentski Beograd, u koji sam poslat na par godina kao mladi, „perspektivni“ Vojvođanin, prihvatio me je mladalački srdačno i otvorenog srca. A sticajem okolnosti života, postao je gradom u kome sam ostao više od dve decenije, najvitalnije godine vlastitog života. To je bez sumnje grad moga intelektualnog i političkog stasavanja i samopotvrđivanja, ali – i svojevrsno vučije poprište svih onih opasnih političkih sudara i lomova na koje je istorijsko vreme osudilo moju političku generaciju. A mene, kao i desetak onih koji su u toj generaciji politički isprednjačili, i upadljivo više

mmm

U Beogradu sam se – budući sve vreme tretiran kao Vojvođanin na radu u Republici i Federaciji – prvi put susreo i sa „vojvođanskim pitanjem“ sve učestalijim trvenjima oko Vojvodine. Od kraja Drugog svetskog rata do danas četiri su perioda u kojima su vođene odsudne političke borbe za dostojanstven položaj Vojvodine kao ustavne autonomne pokrajine:

– prvo, period rasprava oko položaja Vojvodine u procesu konsolidacije avnojevske Jugoslavije(1944 – 1946);

– drugo, period oštre i dramatične unutarpartijske konfrontacije oko pokušaja redefinisanja ustavnog karaktera Republike Srbije na pravcu njene veće ustavne centralizacije uoči ustavnih reformi 1963. i prvih pokušaja ukidanja ustavne autonomije Pokrajine Vojvodine;

– treće, decenija borbe za koncipiranje, ostvarenje, odbranu i očuvanje najpunije ustavne autonomije Pokrajine u njenoj ukupnoj istoriji, inaugurisane prvo ustavnim amandmanima 1969. i proglašenim ustavnim reformama 1974. Taj se najblistaviji period u ukupnoj ustavnoj istoriji Pokrajine, nažalost, završio populističko-centralističkim udarom na njene osnove i njeno civilizacijsko biće („jogurt revolucijom“) 1988. i političkom okupacijom Vojvodine, koja traje do danas. A ti su udari – važno je naglasiti – označili i početak kraja avnojevske Jugoslavije i bili, u krajnjoj liniji, prevashodno u funkciji njenog razbijanja;

– četvrto, period mučne borbe za vraćanje narodima i građanima Vojvodine stečenih i političkom prisilom oduzetih ustavnih prava na autonomiju, za reafirmaciju njenih prisilno oduzetih prava 1988, protiv potpunog devastiranja njenih vlastitih resursa i zatiranja njenog političkog subjektiviteta i regionalnog identiteta, koji traje punih 27 godina, od „jogurt revolucije“ do danas.

mmm

U prve dve bitne faze tih borbi ja – po logici svojih j mladih godina, ili – u drugom slučaju – svoje političke pozicije u vreme kad su se one zbivale – nisam učestvovao.

a)Ipak, smatram da je, s obzirom na polemike koje se sve učestalije unutar pre svega autonomističkih snaga vode oko toga da li je Vojvodina trebalo da ulazi u avnojevsku Jugoslaviju direktno, kao jugoslovenska federalna jedinica ili kao autonomna pokrajina u sastavu federalne Republike Srbije, svi moji uvidi i saznanja upućuju na neupitan zaključak da bez pristanka Vojvodine da bude autonomna pokrajina u sastavu federalne Srbije ne bi bilo moguće konstituisati avnojevsku Jugoslaviju i da bi se na prostorima prve Jugoslavije NOB produžio u građanski rat, tim pogubniji i pogibeljniji što bi u njemu po samoj logici stvari bili u punoj meri i vojno, a ne samo politički angažovani i tek stvoreni novi vojni blokovi. Mnogo je razloga koji ukazuju da bi upravo takav razvoj, suprotan ciljevima NOP i partije koja je taj pokret predvodila, bio neizbežan. Da sam tada bio na mestu Žarka Veselinova i drugih čelnika Vojvodine – suočen sa pitanjem kako se opredeliti između realne mogućnosti da autonomnost Vojvodine prvi put u njenoj istoriji bude garantovana kako ustavom federativne Jugoslavije, tako i ustavom federalne Srbije, ili da odbijanjem takvog statusa onemogućim stvaranje bilo kakve Jugoslavije – ja lično bez dvoumljenja bih prihvatio predlog Politbiroa CKSKJ i Tita kao jedino moguće rešenje. Naravno, sa osloncem i na nesumnjivu činjenicu da je je državno jedinstvo sa Srbijom bilo vekovna težnja velikog dela tzv. prečanskog srpstva, tim lakše jer je tada već bilo jasno da će ono u posleratnoj Vojvodini postati i relativno većinsko stanovništvo.

b)Iz razloga u koje do danas nisam pronikao, žestoki politički sukobi oko Vojvodine uoči donošenja ustava 1963. vođeni su kao strogo zatvoreni unutarpartijski sukobi, koji su čak i najuže političke aktive oko PK i CKSKS potpuno isključili iz tih teških borbi. I sada, evo, ne znam zašto su neki od pripadnika moje političke generacije i meni bliski drugovi, već unutar najužih foruma i blizu pojedinaca koji su ključni akteri tih sukoba – bili toliko zatvoreni i u najličnijim političkim razgovorima do mere da ih preda mnom nisu ni pominjali. Možda je to i zato što sam ja baš u prvoj polovini te 1962. upravo završavao studije na VŠPN da bih odmah posle diplomiranja, u septembru te godine, otišao na skoro godinu dana u vojsku. Ne mogu da verujem da su mi o tim sukobima od dalekosežnog značaja za razvoj i ustavnu sudbinu Vojvodine i buduće borbe oko toga, više istina otkrili Ranko Končar i Mita Borov, pišući vrlo serioznu monografiju o Stevanu Doronjskom, ili istraživanja koja je nedavno objavio dr Slobodan Bjelica, nego što sam ih sam ikad čuo od mojih prijatelja – važnih aktera tih sudara kakvi su pre svega sam Doronjski, ili Jovan Veselinov – Žarko, ili pak Miloš Minić. Druge da ovog puta i ne pominjem.

Otuda ću se ovde usuditi da o tome periodu iznesem samo jedan utisak:oni vojvođanski partijski prvaci koji su svojim političkim smenama i privremenim ponižavajućim marginalizovanjem platili cenu prvog žestokog sukoba sa potmulo ali snažno narastajućim vlastodržačkim republičkim centralizmom, politički su tada odbranili ne samo avnojevsku koncepciju i Vojvodine, nego i Jugoslavije. Iako – čini mi se – nisu već tada uočili da je tim sukobom srpski politički vrh prvi put posle 1945. pokušao da – sprovodeći sui generis „banovinizaciju“ Republike kao vid ustavnog ukidanja autonomije Vojvodine – Ustavom 1963. zapravo reunitarizuje Srbiju sa ciljem da time osigura njen konstitutivni i politički primat u avnojevski koncipiranoj Jugoslaviji.

c) Upravo nakon tih sukoba, ja sam – nalazeći se od 1963. pa sve do jula 1981. na na visokim funkcijama u SK Srbije i Vladi Srbije, potom i u jugoslovenskoj diplomatiji, sticao – kako se to govorilo – političku afirmaciju i iskustva, koja su mi bila dragocena kad sam se sredinom 1981., po svojoj izričitoj želji, iz Londona vratio na politički rad u SK Vojvodine. Zaista, ogromno su mi pomogla da bolje razumem suštinu tekućih političkih zbivanja i sve dramatičnijih političkih procesa u zemlji u celini, pošto sam se samim činom povratka u Vojvodinu našao u središtu tada već razbuktalih političkih borbi oko ustavnog položaja pokrajina. Neopterećen konkretnošću političkih odnosa stvorenih mučnom predistorijom tih sukoba iz perioda borbi za donošenje Ustava, bilo mi je lakše da uočim da je naprasno pokretanje vojvođanskog pitanja u povodu zbivanja na Kosovu sračunato zapravo na ukidanje ustavnih rešenja o ustrojstvu zemlje usvojenih 1974. Dakle, na razbijanje avnojevske Jugoslavije.

mmm

Našao sam se u samom grotlu tih borbi, koju je političko i državno rukovodstvo Srbije sa Petrom Stambolićem i Dražom Markovićem na čelu – u punom sadejstvu sa ćosićevskim disidentskim srbocentralističkim i antititovskim pokretom – počelo da priprema još u vreme usvajanja ustavnih reformiranih sedamdesetih, sa planom da ih odlučnije povede nakon Titove smrti, kada se odnos snaga i u Srbiji, i u u Jugoslaviji promeni u njihovu korist. Jer, već iz Londona se to jasno videlo, do mere da su me, neki naši tamošnji prijatelji – sa pozivom na izvore NATO-a upozorili par nedelja ranije na pripremu studentskih demonstracija u Prištini, a stari Titov prijatelj i dobar znalac naših unutrašnjih prilika Bil Dikin mi dan po povratku sa Titove sahrane rekao: „Ako neko uskoro pokuša da razbije Titovu Jugoslaviju, znaj Živane da će to biti crveni četnici.“

Uostalom, put kojim će srpsko rukovodstvo krenuti ubrzo posle Titove smrti Draža Marković je najavio još u svojim beleškama „Život i politika“, a da se od tada čekala“ promena odnosa snaga“ najotvorenije je priznao u svom čuvenom govoru na Osamnaestoj sednici CKSKS, čini mi se decembra 1981. Treba, međutim, znati da je već napad na internoj sednici predsedništva CKSKS i Predsedništva Republike, održanoj znatno ranije, u junu 1981. na tadašnje vojvođansko rukovodstvo predstavljao prvi sračunati poziv na njegovo obaranje. To ovde nije na vreme tako očitano, na šta sam ja upozorio tadašnje čelnike Vojvodine ubrzo po povratku iz Londona, odmah pošto sam se upoznao sa sadržinom rasprave na toj sednici. A tačnost te procene su mi početkom oktobra te godine, prilikom Okruglog stola „Socijalizam i savremenost“, potvrdili i moji sagovornici iz Beograda, poručujući nam da će već do kraja godine CK SK Srbije javno pozvati narod da sudi rukovodstvima u pokrajinama zbog njihovog otpora reviziji ustavnog položaja obe autonomije, to su i učinili krajem godine – na pomenutoj 18. sednici CKSKS.

Taj, tada obnarodovani program obaranja legitimnih rukovodstava i ustavnih institucija Vojvodine metodično je ostvarivan od tada pa sve sve dok „jogurt revolucijom“oktobra 1988. nije okončan. Ne ukazujući ovom prilikom na sve dramatične trenutke tog procesa, moram reći da je on bio ostvarivan utoliko brutalnije što je naš otpor toj politici bio žilaviji, a argumentacija koju smo javno koristili u odbrani autonomije suštastvenija. To se odnosilo i primenjivalo i na svakog pojedinca u rukovodstvu Pokrajine. Oni koji su se tom sve zahuktalijem stampedu na Vojvodinu javno i nepokolebljivo suprotstavljali, izlagani su sve besramnijim blaćenjima sve orkestriranijih beogradskih medija, a internim partijskim i policijskim kanalima širom Srbije diskreditovani kao izdajnici srpstva. Spadao sam – po kriterijumima dirigenata toga zlogukog orkestra – među onih nekoliko imena koje pre svih treba diskreditovati. To je počelo već krajem 1981, nakon što sam na 25 sastanku PK SKV, samo mesec dana pošto sam u njega kooptiran, veoma oštro polemisao sa Petrom Stambolićem i Dražom Markovićem, a naročito je pojačano sredinom toga perioda, nakon što sam na sastanku grupe članova našeg Predsedništva sa Predsedništvom CKSKJ, u čijem je radu aktivno sudelovao i Ivan Stambolić, izložio ocenu da mi nismo u sukobu sa rukovodstvom Srbije u prvom redu oko ustavnih odnosa između Republike i Pokrajine, nego zato što se – kao rukovodstvo dominantno srpske Pokrajine, i dominantno srpske po nacionalnom sastavu – duboko ne slažemo sa pogledima drugova iz Srbije na srpsko nacionalno pitanje u Jugoslaviji i položaj Srbije u zajednici naroda i republika koje tvore SFRJ. Stambolić, moj više nego bliski drug iz mladosti, na to je reagovao besno bacivši blok ispred sebe i napustivši demonstrativno sednicu.

A eskalirali su ti napadi na mene do nepodnošljivog kreščenda, nakon što sam, septembra 1988. prezentirao analizu politike „događanja naroda“ i mitingaških udara bojovnika AB – revolucije na biće, Vojvodine i ukazao na kontrarevolucionarnu, srbocentralističku i antijugoslovensku razbijačku suštinu i fašistoidnu prirodu te politike i njenog novoimpostiranog vođe. Tada sam promovisan u „ideološku perjanicu vojvođanskog autonomaštva“, par godina smatran „remetilačkim faktorom prvog reda“ i sistematski skoro svakodnevno napadan u medijima i izlagan svakovrsnim šikanama. Uz Boška Krunića, verovatno, više od bilo koga od vojvođanskih funkcionera.

mmm

Ceh koji sam za to platio i ja, i moja porodica, a posebno moja supruga, nije mali. Ali mi nije žao što je tako, jer da sam prihvatio primamljive ponude Miloševića i kompanije da im se pridružim, taj bi ceh bio istorijski i moralno ravan onom koji su oni platili zbog svojih nezajažljivih vlastohlepačkih ambicija i svoje ratoboračke politike. A to je već pitanje ljudskog integriteta, odnosno – pitanje kako ćete vi gledati u oči vlastitoj deci i unucima za života, a kako oni na vaš život posle smrti, o čemu časni ljudi svugde u svetu, a pogotovo u mom ponosnom rodnom Sremu i od pitome ljudske stamenosti sazdanoj Vojvodini veoma, baš veoma vode računa. Po cenu vlastitog života.

One noći kad je Predsedništvo PKSKV – posle dugog i mučnog preganjanja – procenilo da je politički najmudrije da podnesemo ostavku – ne rulji kojom manipulišu srbijanski aranžeri udara na Vojvodinu, nego Pokrajinskom komitetu kao organu koji nas je birao – nekim mojim trenutno deprimiranim pokunjenim mlađim drugovima sam rekao: „Glavu gore. Ako smo u ovom sudaru sa srbocentralizmom i izgubili bitku, nismo odustali od ciljeva u koje verujemo i u načela zbog kojih, drugim sredstvima, nastavljamo rat. I budite uvereni – dobićemo ga.“

mmm

Ukupno iskustvo sad već jednovekovne istorije borbi oko ustavnog položaja Vojvodine ohrabruje me da kao istaknuti akter tih borbi poslednjih decenija ukažem na nekoliko bitnih pouka, pristupa i konstantni, čije je razumevanje i uvažavanje, ubeđen sam u to, pretpostavka da se rešenje toga čvorišno velikog demokratskog i najkrupnijeg ustavnog problema na prostoru sadašnje Republike Srbije razreši demokratskim putem i na dugoročnim osnovama:

a)dominantne političke elite u Srbiji moraju se konačno emancipovati od pijemontskog velikosrpskog nacionalizma i unitarističko – centralističkog velikodržavlja, kao suštinskog obeležja novovekovne politike i nacionalnog programa države Srbiji, koji konstantno i iznova Srbiju uvlače u male imperijalne ratove, u neizbežne istorijske poraze i čine je generatorom nestabilnosti na Balkanu i u širem regionu na spoljnopolitičkom, a nedovršenom državom na unutrašnje političkom planu.

b) vojvođanska regionalna i politička elita, bez obzira iz koga naroda potiče, mora razumeti da je državno jedinstvo sa Srbijom vekovna težnja srpskog naroda koji u Vojvodini živi, što se kao istina i tendencija tim više mora uvažavati što je srpski narod već dugo većinski narod u Pokrajini. Neophodno je stoga da ona nastavi da se zalaže za postizanje istorijskog dogovora sa Srbijom o osnovama na kojima ta dva entiteta mogu trajno da tvore Republiku Srbiju kao zajedničku složenu državu. Pri tome, Vojvodina prihvata činjenicu da Srbija kao entitet ima stečeno istorijsko pravo – pravo na međunarodnopravni subjektivitet, koji ona svojom voljom i prenosi na zajedničku državu, dok politički subjektivitet Vojvodine podrazumeva pravo na vlastiti konstitutivni akt, punu zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, pravo na upravljanje vlastitim resursima i pravo na sudelovanje u organima zajedničke države.

Neka zvuči i kao amnet, ali ja – i u ovim godinama – verujem u stih našeg umrlog barda i mog dobrog prijatelja Oskara Daviča, koji – parafrazirano – glasi“O, borbo, večita mladosti“.

A verujem i u onu Vukovu“Ne da se, ama će se dati“, kao i onu, nama najvažniju cvijićevsko-stajićevsku preporuku: „Imaćemo onoliko Vojvodine, koliko se budemo borili za nju.“

Delovi izlaganja na tribini „Naši savremenici – akteri istorije“ Vojvođanskog kluba, Politikološke asocijacije Vojvodine i Saveza antifašista Vojvodine održanoj u Novom Sadu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari