Iz Ljubljane polazimo na put za Berlin. Pred nama je 1200 km in 12 sati vožnje. Idemo na snimanje dodele nagrade Blue Planet Award Tomu Keižnarju i na predstavljanje tri filma u berlinskom Brotfabrik bioskopu, gde sam bila korediteljka zajedno sa Križnarjem.

Moj muž Peter Braatz, je takođe filmadžija, koji je učestvovao u Križnarjevom filmu kao montažer i snimatelj Aleksandar Pečnik me čekaju više od dva sata, jer moram da predam Slovenskom filmskom centru zahtev za drugu tranšu celovečernjeg dokumentarnog projekta My way 50 setim traženim i pronađenim svetom, gde sam producent, režiser i scenarist. Na vreme predat zahtev doneće Zavodu Maja Vais novac pred Božić , što me čini mirnom i zadovoljnom. Nakon dvadeset i pet godina nezavisnog samostalnog puta mogu da kažem, da je bilo teško i naporno, ponekad i vrlo opasno, ali opstala sam, kao filmska umetnica i i sa porodicom i dvoje dece. Sad snimam My way 50, lični dokumentarni esej.

A opet moja priča nije ništa u poređenju sa sudbinom ljudi, koje sam kao dokumentaristkinja beležila iz godinu u godinu: genocidi, ratovi, begunci, zloupotreba dece, kršenje ljudskih prava. Sve je to isprepletano u mom nastajućem filmu.

Dok se vozimo kroz Austriju, priroda je Priroda, koji ne određuje granice. Već arhitektura objekata u okolini, lica ljudi i pre svega jezik, kad ljudi progovore, određuje gde smo, u kojoj državi. Kao homo sapijensa je za mene sav svet moj dom i domovina. Kao homo politicus koji proizilazi iz određenog geopolitičkog prostora i kao državljanka Slovenije, koja je deo Evropske unije, spadam među zagovornike Sjedinjenih država Evrope, jer mislim, da ćejedino u jakoj zajedničkoj Evropi moći da preživi generacija naše dece i njihovih potomaka. Ne obazirući se na teškoće koje „Evropa“ ima, od političkih i ekonomskih razlika, nacionalnih, verskih, izbegličkih, migracijskih, kulturnih, nadam se, da ćemo zajedno u moćnoj EU lakše preživeti! Utopija?

19.11.2015 Berlin

Volim Berlin, berliner luft i pesme o nemačkom, koje pevala Marlena Dietrich. Berlin je moj drugi dom, gde sam živela os 1992 do 1994. Tu sam bila evropski filmski stipendista, tu sam se venčala za nemačkog umetnika, tu sam rodila sina. Tu sam bila nagrađena 2002 na Berlinskom filmskom festivalu za slovenački igrani celovečernji film Čuvar granice, nagradom Manfred Salzgeber za nabolji inovantni evropski film.Čuvar granice provokativno otvara pitanje granica svih vrsta, od političkih do seksualnih. Neki u Sloveniji i danas ne vole taj film. Na berlinskoj premijeri me je svojim prisustvom učinio čast Dušan Makavejev, što spada u vrhunski doživljaj u mom životu. „Čuvar“ mu se dopao, pohvalio ga je.

U Berlinu ćemo biti gosti kod prijatelja, nemačkog sineasta slovenačkog porekla Draga Harija na Savignyplatzu.

Snimamo u Muzeju-spomeniku kod Branderburške kapije. Ovu sekvencu velikih kocki ću kasnije u montaži povezati sa insertom iz mog dokumentaca Jevreji u Sloveniji iz 1989, koji priča priču u istorijskom kontekstu antisemitizma u Sloveniji.

Uveče uje u Brotfabrik projekcija filmova Nuba, čisti ljudi (1999), Dar Fur-Rat za vodu (2006), Oči i uši Boga – video nadzor Sudana (2012). Sva tri potresna filma, u kojima sam učestvovala kao koscenarista i korežiserka, pripovedaju o ratovima u Sudanu, genocidima nad nedužnim starosedeocima. Tomo Križnar, novinar, aktivista, čovekoljubac, događanja u Sudanu prati i beleži još od 1979 godine. Svetsku slavu su Nube doživele na fotografijama u knizi Poslednji Nuba, koju je tokom dedamdesetih godina 20 veka objavila Leni Riefensthal fascinirana lepotom i životom Nuba. Nasuprot Leni je Tomo Križnar ne samo snimao i pisao o Nubama, već se kao aktivista angažovao humanitarno u sakupljanju i donošenju pomoći Sudanu. Pomoću filmova i ličnim angažovanjem i u razgovorima sa drugim aktivistima i političarima po svetu, uspe je da se nakon gledanja filma Nuba, čisti ljudi godine 2000, u problematiku Nuba u Sudanu uključi i Hilari Klington i američki State Department.

Sva tri filma su, sa potresnim snimcima bombardovanja nedužnih ljudi, umiranja dece, žene i staraca, potresni dokazi u Haagu na međunarodnom sudu u procesuza ratne zločine Omara Bešira.

20.11. Berlin

Tokom noći smo imali žestoku debatu o grčkoj krizi i o tome, koje više kriv za tudogađaje u Grčkoj, sam Grčka ili evropska politika i EU i banke, koje su im davale kredite, mišljenja su bila različita. Kanella, koja je Grkinja, bila je nekako na sredini, jer joj je dobro poznato kako deluje grčka korupcija.

Popodne berlinski prijatelji me zovu i kažu, da su još uvek potreseni nad juče viđenim filmom o Sudanu. Za mene je najvažniji i najveći kompliment, da su tri mlada Sudanca, koji su bili sinoć na projekciji, javno izjavili da su sva tri filma o Sudanu istina i da čekaju na dan, kada će svi ti filmovi moći da se prikažu u Sudanu. Bojim se, da nas od tog trenutka i slobode, tj demokratije u Sudanu deli još mnogo decenija a i više.

Dar Fur. Ratza vodu, bio je između ostalog nagrađen od strane Amnesty International u Durbanu u Sfrici.

A represija, rat i umiranje se nastavljaju i pošto je to Afrika žrtve su nevini crni afrikanci, starosedeoci, a svet o tome ne govori. Mediji ćute zato što su to predeli, gde nema hotela i nisu bezbedni za novinare, kako rata, tako i zbog teških klimatskih uslova. Zato još više osećam udeo Toma Križnarja i njegovu predanost i istrajnost.

21.11. Berlin

U dva popodne je u Pffefferbergu dodela nagrade Etchecon Bloue Planet Award. Snimamo dodelu i govore. U katalogu je objavljen i moj Greetings:

Dragi Tomo Kuku

Posle ovogodišnje međunarodne nagrade Evropljanin, gde si bio na evropskom nivou „prepoznat među viđene“ zagovornike evropskih vrednosti, koji se svojim sudejstvovanjimaposvećuju političkim, kulturnim i širim društvenim pitanjima te podstiču poštovanje ljudskih prava i ljudskogdostojanstva u Evropi i globalno, sad primaš i međunarodnu Blue Planet Award, koja veliča ljudske napore za očuvanje i spašavanje plave planete: dobio si je za tvoje angažovanje za mir i ljudksa prava, između ostalog u Darfuru. Znam, da se raduješ obema nagradama, pre svega zbog mogućnosti, da govoriš u Briselu i Berlinuo problemima još uvek prikrivenih genocida u Sudanu i o viš decenijskoj sporosti u rešavanju problema izbeglica iz Afrike na putu u Evropu, ionako se sa tom problematikom baviš i proživljavaš je već trideset godina.“

Tomo se u decembru vraća među svoje Nube.

Maja Vais, nastavak

22.11. Berlin-Ljubljana

Provejava sneg. Benzinske pumpe su kao skloništa ljudi na putu, oaze udobnosti i sigurnosti, uživanje za oči i za one koji su bez novca, frustracija ponuđenih malih zadovoljstava, kojih se moraš odreći.

Na CD-u slušam bend Eagles of Death Metal, koji je svirao 13. Novembra u Parizu, gde se razneo jedan od mladih terorista u ime islamske države, i svojim činom protestovao protiv rok muzike, protiv načina života evropljana. Bilo je ubijeno na desetine posetilaca koncerta, među njima i član benda.

Pre nekoliko godina sam gledala u ljubljanskom Kino Dvoru odličan igrani film Teroristkinja, koja je govorila o mladoj devojci i o procesu, kako je islamski ekstremisti kao mladu tinejdžerku prevaspitavaju za više ciljeve države, i pretvaore je u teroristi samoubicu.

Pomislila sam na slovenačku ukradenu decu, kako su ih u toku drugog svetskog rata, u godinama između 1942 i 45 odgajali u nemačkim logorima za prevaspitavanje kao „dobar materijal“. Šta bi se sve moglo desiti maloletnim dečacima, koje su odgajali u duhu Hitler Jugenda, ako bi se rat nastavio? Postali bi „kanonenfutter“, kao što kaže u Banditenkinder-slovenačkom narodu ukradena deca, jedan od svedoka ukradene dece danas.

23.11. Ljubljana-Beograd

U pola devet krenula sam kombijem, zajedno sa rediteljem Martinom Turkom, koji će na prvim Danima slovenačkog filma u Beogradu, predstaviti publici celovečernji igrani film Nahranime rečima, i prof dr Janezom Žmavcem sa kojim ću predstaviti celovečernji dokumentarac Banditenkinder-slovenačkom narodu ukradena deca i izložbu o ukradenoj deci. Gospodin Žmavc je predsednik društva logoraša- ukradene desce i glavni lik u filmu. Obradovala sam se pozivu Dragomira Zupanca iz Društva Sava, društva slovenaca u beoghradu, da lično ulčestvujem u predstavljanju u Beogradu, u kom nisam bila još od 1998, kada sam snimala intervju sa Sonjom Savić za dokumentarac, koji je kasnije potresao sve, koji su ga gledali, pre svega ljde iz republika i autonomnih pokrajina nekadašnje >Jugoslavije. Naziv filma je bio Put bratstva i jedinstva.

U Beograd putuje i moj snimatelj Aleksandar, jer nastavljamo sa snimanje My way 50. Putujemo po nekadašnjem putu Bratstva i jedinstva, sedam sati vožnje brzo prolaze. Beograd nije daleko.

O čemu govori fil, koji ćemo predstaviti srpsko publici?

Film priča potresnu hroniku o sudbini 654 ukradena slovanačka deteta iz Štajerske i Gorenjske, koji su tokom Drugo svetskog rata, nacisti odveli u logore za prevaspitavanje. Njihove roditelje, pripadnike pokreta otpora, su streljali kao taoce, a neke poslali u Aušvic. Na kraju ratu su se, posle tri godine ponemčavanja, deca vratila na zgarišta domova, gde se za neke nastavila surova dudbina siročadi bez roditelja u posleratnoj Jugoslaviji. U filmu se na lokacijama nekadišnjih logora u nemačkoj, ukradena deca sreću sa gradonačelnicima, istoričarima i retkim svedocima. Kajanje i oproštaj. Prećutano i teško izgovoreno. Pogled i stisak ruke. Za sećanje i opomenu.

U impresivnoj novoj Jugoslovenskoj kinoteci otvaranje Dana slovenačkog filma i izložbe Ukradena deca uz pozdrav predsednika Društva slovenaca u Beogradu Društva Sava Saše Verbiča. Puno je posetilaca, raspoloženje je divno, veoma iznenađena posetom celog događaja i projekcijom filma. Najvažnije je da je film gledaoce zaista dirnuo. Razgovor posle filma vešto vodi dr Ivana Kronja. Veče je odlično kako za publiku tako i za mene kao autora.

24.11.Beograd

Budim se u stanu u potkrovlju na Topličinom vencu sa pogledom na sive i dotrajale zgrade, kojima je potrebna obnova, pomislim na Ljubljanu pre dvadeset godina. Beograd nas danas svojim izgledom podesća na to, Zaostaje. Suprotno od toga ne zaostaje energija mladih, srtednjoškolskih rok bendova i hip-hopera u Mikseru, koju smo doživeli i snimili te večeri na koncertu. Vrlo obećavajuće. Nešto tako u Ljubljani ne postoji, niti arhitektonski kao objekat niti kao događaj- takmičenje srednjoškolskih alternativnih grupa.

Mlada energija i električni zvuci oživljavaju me posle napornog popodneva u Jugoslovenskoj kinoteci, gde sam na okruglom stolu na temu Ukradene dece, rata i izbeglica, koji je odlično vodila dr Ivana Kronja, odgovarala na različita pitanja povezana sa istorijom ukradene dece, tematikom Drugog svetskog rata i necističke ideologije. U zanimljivoj debati su, pored ukradenog deteta učestvovali i Dragomir Zupanc, umetnički direktor DSF-a, sociolog dr Isidora Jarić. Bilo mi je drago da je film biio prepoznat kao zanimljiv i za srpski prostor.

25.11. Beograd-Ljubljana

Hvala Društvu Sava. Hvala Dragomiru Zupancu. Hvala Jugoslovenskoj kinoteci. Hvala direktoru Radoslavu Zelenoviću za vođenju po fascinantnom Muzeju Jugoslovenske kinoteke, pravom filmskom Diznilendu. Ovo što smo slovenački sineasti tu videli doživeli, prepričavaćemo oduševljeno kad se vratimo. Hvala Lani i Zoranu Jovanoviću, mojim rođacima iz Beograda da smo ponovo postali bliski. Beograde, lepo je bilo, hvala. Upoznala sam nove ljude, izmenjali smo kontakte. Zacrtali nove projekte. I kada sam se vraćalau u kombiju po nekadišnjem Autoputu Bratstva i jedinstva, zasmetala su mi jedino dva kraća zadržavanja na granici između Srbije i Hrvatske i Hrvatske i Slovenije. Uskoro toga više neće biti. Ili će izbeglička kriza u Evropi srpsko približavanje Evropskoj uniji udaljiti?

Umetnost ne poznaje granice.

Prevod:

S.Verbič

D.Zupanc

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari